Vihoraški put – Bijele stijene ili Kružna tura od kavice do sarmice

18. listopada, 2025.

Nikad vrh ne bi trebao biti cilj, već siguran povratak, a na povratku nas u planinarskom domu čeka večera. Stoga su naši današnji ciljevi vrlo jasni: sarma, vege leća i grah s kobasicom. Pa, krenimo prema cilju!

7:30 Najprije jutarnja kavica kod Nikoline i Kristijana u Tuku, koji su zbog nas planinarski dom Bijele stijene otvorili ranije.

Vožnja makadamskom cestom je kao da smo na safariju. Iz polja pored ceste gleda nas jedna mlada lisica radoznalog pogleda bez ikakve namjere da se pomakne. Malo kasnije odrasli srndač grabi velikim  skokovima prema šumi, dok elegantna košuta mirno odlazi u suprotnom smjeru. Čini se da je netko imao noćnu avanturu. Srne pasu na rubu šume, tek su podigle svoje lijepe glavice da se uvjere da idemo dalje. Da, takva su jutra u srcu Gorskog kotara.

9:30 Obuvamo gojzerice, zakopčavamo ruksake i ulazimo u strogi prirodni rezervat Bijele i Samarske stijene na Velika vrata.

Da i ne znam da se dionica kojom hodamo zove Klanac kostura nemoguće je ne zaustaviti pogled na čudnim siluetama suhih stabala, koje vrebaju s visine iz nekadašnjih krošanja, poput kostura, kostura stabala.

Dok čekamo šofere, koji premještaju vozila na trinaesti kilometar, nastojim kao neka instagramuša uhvatiti bolji kadar još jednog kostura, penjem se na polegnuto deblo, još samo pedalj, istežem se, imam ga i nemam. Letim licem prema dolje, a mobitel u zrak. Koprcam se u debelom sloju lišća, svjesna da se, srećom, nisam ozlijedila. Boris vadi mobitel iz lišća, a onda i mene.

Izlazimo iz džungle i lagano se penjemo šumskom stazom, imena Begova staza. Tek poneka uporna sunčeva zraka probija se do nas, a kroz sad već prorijeđene krošnje probijaju se oštre linije bijelih stijena. Probila se i poneka kap znoja. Nekome od uspona, a nekome od spoznaje da će se nadalje tim prekrasnim stijenama penjati.

Ovdje počinje Vihoraški put dug 4 km. Otvoren je povodom stote obljetnice hrvatskog planinarstva 1974. godine, a obilježili su ga i osmislili Milovan Dlouhy i Želimir Kantura, članovi PD Vihor, prateći tragove kretanja životinja u snijegu, jer ako mogu vuk i lisica, možemo i mi.

“Prekrasno! Ovo su prstići!”, govorim oduševljeno. “Je l’ se i gore penjemo?”, pita me nova planinarka jednako oduševljeno.

Penjemo se na vrh Bijelih stijena, na stijenu visoku tridesetak metara osiguranu sajlom – najatraktivniji dio puta.

Četiri kilometra penjanja i spuštanja uz rijetko postavljen klin i poneku labavu sajlu. Vihoraški put je po mišljenju mnogih najteža planinarska staza u Hrvatskoj. I meni je danas nezgodna, priznajem, a prije četiri godine nije bila. Netko se promijenio. Planina ili ja? Nekako vjerujem da je kamen ostao isti.

Konačno smo na suncu i otvorenih pogleda. Raspoznaje se Div koji spava u daljini i greben Bjelolasice, koji imamo u planu 6. 12. 2025. godine.

Ledeni vjetar požuruje nas s vrha: “Nije sad vrijeme za gablec, nećete mi ovdje mrviti! Dolje ispred skloništa radite nered.” Spuštamo se drugim putem, drugim vapnenačkim stijenama pored frižidera, odakle su nekad stanovnici nosili led u ljetne dane u selo.

12:15 Planinarska kuća Dragutin Hirtz opremljena je kuhinjom, a može prespavati 15 osoba uz prethodnu najavu. Malo dalje je moderno sklonište Miroslav Hirtz, uvijek otvoreno, a u njemu može prespavati do 30 osoba. Oba objekta sagradilo je HPD Kapela, a nose imena zaslužnih planinara prirodoslovca Dragutina i njegovog sina Miroslava – znanstvenika. U skloništu je peć na drva i osjećaj da ste i dalje u šumi zbog velike staklene stijene. A šuma? Šuma je danas veličanstvena. Jesenja. Je li procvala ili vene?

Srećemo brojnu skupinu Go wild, a mimoilazimo se i s planinarskim društvom Željezničar, te nakoliko manjih ekipica. Nas je 24, a to na ovakvom području znači da će nam za prolazak staze trebati više vremena, jer se stvaraju zastoji kod svakog tehničkog detalja, a oni su zapravo posvuda, kao i opasnosti. Ponekad opasan može biti kamen koji se izmakne ili rupa između isprepletenog korijenja, skliska mahovina, porušeno stablo u visini glave kad si u zanimljivom razgovoru i ostane kvrga na čelu kao opomena.

Kaže Goran “…dva tri penjačka detalja.” – više je to deset dvadeset detalja. Ništa izloženo kao u Alpama, no niti s dva metra nitko ne želi pasti, stoga je dobro došla pomoć u obliku: “Stavi nogu više lijevo, imaš taman jednu malu udubinu ili daj mi dodaj štapove.”, a u žaru borbe bilo je i sendviča Feđa/Biba/Goran na primjer ili… Ma dobro, ne moram baš sve detalje iznijeti. 🙂

Ova nas staza uči strpljenju.

LJUSKA

14:30 Dolazimo do drugog najzanimljivijeg dijela staze, do Ljuske. Do nje se najprije penjemo razvedenom vertikalnom stijenom, a zatim spuštamo ljestvama da bi se provukli kroz kamene  ljuske lakšim ili težim putem – kako tko voli ili po zadatku. “Anči, ‘ajde ti povedi ekipu lakšim putem, ja ću težim.”, dobro je predložio Goran. Tako smo vrlo brzo savladali ovu top dionicu gotovo bez zastoja.

RATKOVO SKLONIŠTE

Idemo prema Ratkovom skloništu. To je najljepše pozicionirano sklonište, a ja idem prvi put do njega.

Sa stijene nas pozdravlja ugodan, nekako poznat glas. “O, pa to je naš pisac Milan Majerović-Stilinović!” govorim. “Je l’ ima medvjeda?”, pitam, jer zadnja mu je knjiga Srce mog medvjeda. “Samo dva kamena medvjeda danas.”, odgovara. Tu je s prijateljem. – “Drago mi je čuti da pravog niste sreli!” – “Kamo ćete dalje?” – “U dom na večeru i natrag u Zagreb ” – ” Mi idemo u Mrkopalj na rock koncert. Dođite i vi!” – Hm, Rock u Mrkoplju zvuči top!

16:30 Pogled na sklonište očekivano oduzima dah. Unutra je toplo, jer trojica mladića održavaju vatru u peći, a zabavljaju se igranjem čovječe na ljuti se ispod prozora. Malo smo samo sjeli, utonuli u razgovore i lako je zamisliti da tu ostanemo prenoćiti i sutradan istražiti Samarske stijene, ali ne! Naši današnji ciljevi su sarma, leća i grah s kobasicama.

18:00 U domu Bijele stijene sva su mjesta naša. Dok naručujem leću oči ne mogu odvojiti od polupraznog pleha štrudle od višanja. “Je li to sve što je ostalo?”, pitam Nikolinu. – “Ne, ne. Imamo još jedan cijeli pleh.” Yes! Sva hrana ispunila je očekivanja, a pobjednik je svi se slažemo – štrudla od višanja. Bogata višnjama, od domaćeg tijesta, slasna, ma najbolja!

P. S. Kako je bilo na mrkopaljskom rock koncert na žalost ne znam. Ako je netko bio javite!