Ne znam je li luđe cijele dane hodati po planini ili kao protekla tri dana izležavati se na plaži, ali dobro je!
Prvi put smo u Tučepima muž i ja. Savršena široka šljunčana plaža, drvored borova koji osiguravaju cjelodnevnu hladovinu onima koji to žele i dovoljno sunca drugima, a besprijekorno more još uvijek je ugodno toplo iako je kraj rujna. Uz plažu je sagrađena ugodna šetnica s dva reda ugostiteljskih objekata, znači sve što čovjeku na odmoru treba. Iza restorana diskretno stoje mnogobrojni hoteli. Kako li je ovdje u sezoni? Na horizontu ispred nas Brač i Hvar, a iza sive stijene Biokova.
Gledam te okomite stijene Biokova dok plutam u toplom moru Tučepa. Nisam još nikad gore hodala. Točno smo ispod Skywalka, vidljivo je malo ispupčenje na vrhu stijene – trenutno najpopularnija planinarska točka masiva koji dijeli Zagoru od Jadrana.
Pokušali smo se danas domoći vlastite fotografije i osjećaja straha na staklenoj podlozi, htjela sam to mužu omogućiti, ali nismo uspjeli proći autom. Trebalo je unaprijed kupiti ulaznicu, jer nema gore neograničeno mjesta za parkiranje, a mi to nismo. Idemo stoga na plažu upiti minerale iz mora i vitamin D iz sunca, a finim toplim oblutcima dopustiti da nam izmasiraju leđa – znači uživati!
VEČERNJA ŠETNJA PREMA MAKARSKOJ
Načula sam, u potrazi za najljepšim restoranom, da se do Makarske može doći za oko sat vremena pješačkom stazom. Iskrica se zapalila, ali znam da ne smijemo krenuti prerano dok je vruće, niti prekasno, jer se niti noćna šetnja Draženu neće svidjeti. “E, mislila sam da danas odemo na večeru u Makarsku!”, govorim mu imajući na umu da bez dobre mrkve nemam baš nikakve šanse. – “Ajde dobro, ali neću hodati kroz grmlje i neću se penjati!”
Staza je uzbudljiva, srećemo mlade parove s ruksacima, ja svoj nisam uzela da ga ne uplašim – to je samo kratka šetnja, a on gleda i ne vjeruje: “Pa, dobro ‘ko bi normalan išo tu gore?!”
Kad je nakon sat vremene vidio da se do grada iza uvale treba spustiti, popeti i u povratku sve to ponoviti zaključio je: “Večera u Tučepima bit će sasvim dobra.”
I tako je dobio frigane lignje na plaži s koje smo prije tri sata otišli, a ja file orade i čašu crnog za utjehu.
SELO ČOVIĆI ISPOD BIOKOVA, TUČEPI
Treće jutro odlučila sam malo skitati. Planinarska staza vodi od aparthotela Flora u kojem smo smješteni, u brda. Vodi ona i do Biokovskih vrhova, Skywalka, Vošca, ali u ovako toplom danu to bi bilo upravo glupo.
Svako malo otvori se vidikovac na grad i more. Kuće jesu stare, no žive, uređene baš kao i vrtovi. Ovdje se živi. Malo dalje je selo, ucrtana je i konoba. Mogla bih jednu kavu s pogledom, a sigurno imaju i neku domaću.
Dok ja istražujem nepoznato, Dražen ima svoj mir u hladovini uz more. Bezbrižna sigurno nisam, trava je oko staze, a u travi… Zna se. “Haloo, je l’ se vraćaš?”, zove me, a ja vrisnem umjesto odgovora, jer baš mi je jedna prošla ispred stopala. “O, da! Vraćam se najbrže što mogu.
MODRO I CRVENO JEZERO
Hotel napuštamo rano, odmah iza doručka, da bismo na putu za Zagreb obišli Modro i Crveno jezero kod Imotskog. Cestom ulazimo u strme sive stijene Biokova, a izlazimo na drugu stranu – zelenu, šumovitu, blagu. Nevjerojatna razlika! Tunel Sveti Ilija dug je 4249 metara i bio je najdulji u Hrvatskoj do izgradnje Svetog Roka.
Lako pronalazimo parkiralište u Imotskom blizu Modrog jezera. Mislila sam da ćemo samo baciti oko na jezero, uhvatiti ga fotografijom, ali ne. Jezero se tek da naslutiti negdje u dubini do koje vodi savršeno građena staza u bezbroj serpentina. Vrlo topao dan imamo. Iako je kraj rujna i jesen je već počela, temperatura se penje na 32 C.
Nekome noge same idu, ništa ne pitaju, a neki se baš čude zar nije moglo jednostavnije i točno znaju gdje im je granica. Granica je hladovina.
Drugi par nožica radoznalo nastavlja dublje, bliže vodi, traži potpuni doživljaj i najbolju fotografiju, a nalazi Vilinsko počivalo. O, da ovakav prirodni fenomen morao je biti dom mitskih bića koje karakterizira ljepota, razigranost i dobrota – dom vila.
U današnje vrijeme kad jezero presuši na dnu se igra nogomet, ono, baš pravi nogač između tima Vukodlaka i Vilenjaka, a obavezno završava remijem kako bi Gradom vladao mir. Tako je to od 1943. godine, a 2020. je prvi put za Vilenjake zaigrala žena. Da smo nekim slučajem pogodili takav dan vjerujem da bi se i ovaj drugi par nogu spustio do dna jezera.
Ova ponikva daleko je više od očekivanog, pravi spektakl. Dok se mi vraćamo nekolicina se spušta s ručnikom preko ramena – idu na kupanje.
Samo sam malo skrenula sa staze, samo malo da istražim, a ispred mene stepenice. Neodoljive.
Noge opet same idu. Dolaze do vidikovca i zidina tvrđave Topana i crkvice Gospa od Anđela.
Koračati stepenicama kojima se koračalo još u vrijeme bizantskog carstva posebno je zadovoljstvo. Od 15. do 18. stoljeća odavde su vladali Turci, dok ih na dan Gospe od Anđela 1717. godine Mlečani nisu potjerali. Od tada se taj dan slavi kao dan grada Imotskog.
Prirodna travnata zaravan iskorištena je kao nogometno igralište imena Gospin dolac, a tu domaće utakmice igra NK Imotski. BBC ga je uvrstio u 10 najčudesnijih arena svijeta. Omeđena stijenama, barem lopta ne može izletjeti van terena.
Drugi par nožica čeka me kraj auta u hladu.
CRVENO JEZERO
Idemo do Crvenog jezera, udaljeno je desetak minuta autom.
Vidi se s ceste, ali ne to nikako ne bi zadovoljilo moje potrebe. Parkiramo se dalje na parkiralištu, sagrađenom za prilaz jezeru i izlazimo na još užarenije područje na rubu šume. Lako dolazimo šumskom stazom do samog ruba, gdje tla nestaje, a tek se negdje duboko dolje vidi vodena površina. Wow! Jasno je da je ime dobilo po crvenim stijenama koje ga okružuju. Uz rub je postavljeno uže kao opomena da ne idemo bliže.
“Mislim da je pretoplo da ideš cijeli krug, no jasno ti je da ja idem?!” – “Dobro, ali obećaj da nećeš ići dalje od ograde!” – “U redu, obećajem.”, uf sad to zbilja ne smijem.
Planinarska kamena staza provlači se dijelom kroz hladovinu borove šumu, a dijelom otvorenim terenom. U sat vremena moje nožice savladale su 2 km i 300 m visinske razlike. Na nekoliko mjesta su označeni vidikovci i postavljene poučne table. Tako sad znam da je ljudska noga prvi put dotakla dno 2017. godine i da je to bio speleoronilac iz Francuske.
Zbog strujanja zraka gotovo je nemoguće baciti kamen u jezero, uvijek se zaustavi na stijenama, pročitala sam. Ne mogu se ne zapitati: “Kako su se ova čuda prirode pet sati autom od Zagreba sve ove godine sakrivala od mene? Obilazim kanjone po Maroku, jezera na istoku Turske, slapove na Javi, a ova dva bisera vidim tek sad?! Ali to me ujedno i veseli, jer tko zna što me još čeka u neposrednoj blizini i znam – sljedeće godine dat ću više prilike susjednoj Bosni i Hercegovini da mi pokaže svoje adute.
A liniju osiguranja nisam prešla nijednom. Bilo je izazovno, primamljivo, vabilo me, no jasno sam obećala da neću, stoga nije moglo biti drugačije.
AvanturAna 