Sljeme, Medvednica, onak’ penzionerski…

4. listopada 2025.

“Bok svima, ja sam iz Zagreba i tražim neki dobar planinarski klub za penziće. Imam puno kila i starija sam, ali bi htjela malo rekreativno planinariti. Imate kakav prijedlog? Hvala unaprijed.”, pročitala sam nedavno objavu na Facebook-u , a ovako je ispala naša subota kad nas je naš gotovo jedini, a svakako jedinstven penzić Boris (84) pozvao u šetnju Sljemenom!

8:00 Evo nas – pet mladih dama ispred Borisove kuće u Vrapču podno Sljemena s rakijom u ruci, koju radi sam – spremne za planinarenje.

Ulazimo u šumu i samo što smo se ugrijali pod nogama nam se kotrljaju zreli kesteni. Ne znamo je li pametnije sad ih brati i nositi cijeli dan na leđima ili riskirati da ih skupljamo u povratku i možda ostati praznih ruku. Jednom sam se tako popela na Oštrc s tri kile kestena i osjećala se vrlo glupo, stoga sad berem tek toliko. Poslije ću.

10:00 Staza broj 10 dovodi nas do doma Risnjak. “To je još jedini dom na Sljemenu koji imamo, sve ostalo su restorani.”, govori Boris. Kava je euro, grah varivo tri. Ovdje kuhaju uvjerljivo najbolji grah, stoga ne propuštam priliku i naručujem porciju – za dobar obrok nikad nije prerano. Idemo dalje okrijepljeni. Medvednica je najposjećenija hrvatska planina i planina s najviše ugostiteljskih objekata.

Staza M1 vodi preko livade Falat i spaja se na stazu 41, koju je Boris danas želio proći. Na dnu skijaške staze Crveni spust idemo do zatvorenih Francuskih rudnika. “Tu se vadio galenit za dobivanje srebra, a sad je sve zapušteno. Šteta je to!”, nezadovoljan je nemarom vlasti i sam je prije dva tjedna pričvrstio otpalu tablu da je grmlje ne obraste.

Francuski grof Henry Carion je 1872. godine kupio dvorac Oršić u Gornjoj Bistri te nakon istraživanja sagradio cestu do ove lokacije i postavio koloniju za vađenje galenita, a u dvorcu su pronađeni ostaci talionice srebra.

Dalje je staza 41 gotovo ravna. “Ne mogu vjerovati da na Sljeme idem po ravnom. Ovo je genijalno!”, oduševljena je Melita.

OŠTRICA (715 mnv)

Dolazimo na prostran osunčan proplanak Oštrica (715 m). Pravo otkriće! Tu se nalaze tri stilizirana objekta – lugarnica, sklonište i šupa, a nama su na raspolaganju klupe i stolovi da na njih izvadimo nešto iz ruksaka. Slažemo se da ne možemo zamisliti ljepše mjesto za odmor i da je prava šteta da ovdje nema baš nikakve ugostiteljske ponude.

Nastavljamo dalje stazom 41, a ona se križa sa stazom 49 – stazom koju održava naše planinarsko društvo i spaja Kraljev Vrh – naselje u zagorju s Činovničkom livadom na vrhu Medvednice. To bismo mogli sljedeći put!

Svega desetak minuta dalje opće veselje na stazi. Vrganj! “Skoro sam stala na njega!”, vesela je Melita, koja ga je otkrila. – “Ne diraj! Moram ga slikati prvo!”, žurim. “Nekad sam s tatom brala vrganje…”, prisjeća se Alex i tako postaje vlasnica ovog mladog ljepotana.

HORVATOVE STUBE

Spuštamo se do odmorišta Srnec i lagano penjemo po petsto u kamenu isklesanih stepenica. “Tu još nikad nisam bila!”, veseli se Dijana. Vladimiru Horvatu, zaljubljeniku u Medvednicu trebalo je sedam godina za formiranje stuba od 1946.- 53. godine, a da bismo ih mi prošli u svega dvadesetak minuta.

Tu je i spilja Medvednica, Patuljkova spilja, Tisin ponor…

Na sunčanom proplanku iznad stuba Boris nam skreće pažnju na jedno posebno stablo. Zove se obična tisa, a ona je sve samo ne obična: dugovječna i gotovo neuništiva, niti kukci je ne napadaju. Svi dijelovi su joj otrovni, osim opne na sjemenkama. Nevjerojatno, a ovo je jedna od najstarijih u Hrvatskoj!

15:00 “Je l’ neko gladan?, pita Boris na raskršću putova. – “Na Risnjaku više nema hrane u ovo doba.”, sigurna je Mirjana, – “Idemo onda na Grafičar!”, zaključujemo, jer netko je uvijek gladan.

Na Grafičaru novi vlasnici slave drugu godinu rada. Šira je ponuda hrane, ima tu za svakog ponešto, a na terasi svira rock bend i šumom zvoni Boin stari hit Tako lijepa.

“Baš smo se lijepo prošetali, Borise! Moramo ovo ponoviti!”, jednoglasne smo. – “Idemo onda još na kavu na Risnjak!”, zadovoljan je i Boris.

19:00 “Ovo mi je prvi put da sam prošla 30 km u danu!”, ponosna je Dijana. “Stvarno? Nekad smo tek na trideset počeli pitati koliko još ima!”, prisjećam se.

Kestena na tlu više nema, drugima su ruksaci teški. Sunce se polako spušta, jedino je još naše raspoloženje na nivou. Zadovoljni smo ishodanim stazama, vrijeme nas je odlično poslužilo, svatko je vidio nešto novo. Ostaje pitanje s početka – što odgovoriti ženi koja traži penziće za svoj planinarski početak? – Bježi od njih čim dalje, to ti je tvrd orah. Probaj radije s dvadesetogodišnjacima, pa onda pomalo!