27. rujna 2025.
Volite li više planinariti poznatim stazama ili istraživati nove? Ugodno je krenuti stazom na kojoj znaš što te čeka, siguran je to korak, no ja volim iznenađenja. Pored toga život je prekratak za višestruka ponavljanja. Stoga sam opet provela sate i sate istražujući prostranstva interneta ne bih li se što bolje pripremila za Dreistecken, vrh na području Niskih Tura, koji je na svojoj stranici predstavio Mountain adict. Večer prije ne mogu zaspati od briga, a kad konačno zaspim jedva se probudim, jer mi je premalo sna i tako to…
Krećemo u pet i pet, nas devetnaest. Maribor, Graz, Hohentauern, kava u lokalnom bistrou, prelazak rampe i vožnja šumskom makadamskom cestom do parkirališta blizu doma Eldelrauhutte do 1725 mnv, gdje se između dva stabla otvara put u novi svijet. Može li planinarenje ljepše započeti?
Ulazimo u šumu nizbrdo. Posebna je. Paprat je poprimila jesenju boju, grmovi borovnica ostali bez ijedne bobice, vlažna mahovina i gljive koje nitko ne želi ubrati, jer nisu jestive krase tlo, a sve to u moru oblaka.
Nudi ona i razna uzbuđenja: močvarno tlo, mostove, mokro grubo kamenje, metalne ljestve i sajlu da nam pomogne spustiti se još niže, a kad nam to sve nije bio problem pojavilo se i ogromno srušeno stablo preko staze.
Izlazimo iz šume na zlatnu livadu, a oko nas stjenoviti alpski vrhovi boje okera. Obećala sam ekipi doručak uz jezero. Gdje je sad? Uskoro će biti kasno za doručak! Staza nas vodi blago uzbrdo kroz crvenkasta polja borovnica i čini se kao da ni ovdje nema plodova, ali kad zastanemo i zagledamo se dublje, pojavljuje se bezbroj sitnih, slatkih, još uvijek sočnih bobica. Ovako ćemo lakše dočekati doručak uz jezero. 🙂
JEZERO GEFRORENER
Iza još jednog proplanka konačno se ukazalo – Gefrorener See. Podno strmih kamenih litica i ispod jedne travnate strmine smjestilo se plavičasto namreškano jezero. Da, male valiće na dvije tisuće metara nadmorske visine uzrokuje poprilično jak vjetar. Tražimo zavjetrinu i oblačimo na sebe sve što imamo. Unatoč vjetru ovo je idealno mjesto za doručak i desert – crnac bez jaja na novi način. “Nećemo se valjda ponavljati!”, govori Silvana i vadi kutiju kolača s kokosom. “Sljedeći je Crnac s višnjama, a naravno i dalje, bez jaja.”, dodaje.
DREISTECKEN (2382 m)
Siti jesmo, ali i smrznuti. Gledamo visoko iznad travnate strmine minijaturne siluete ljudi. Teško je zamisliti stazu koja nas može jednostavno do gore dovesti, ali ona postoji. Skriva se u suhoj travi, u šljunčanoj stazi, u kamenu i izvrsnoj viziji planinara markacista, koji su je odabrali i obilježili za nas. Za čas smo pred dijelom osiguranim sajlom i klinovima. To je svega par metara ili da citiram Mountain adict, odnosno Matiju, koji me svojim odličnim fotografskim okom motivirao za ovu turu: “Zaista, ništa strašno.”
Što smo više to smo u gušćem oblaku. Moglo bi se reči: “Kao u raju!”. Znate one scene u filmu Svemogući Bruce, gdje je Morgan Freeman okružen čistom bjelinom. E, takve scene bi ovdje mogli snimiti, osim što je vjetar zbilja jak. Da stvar bude uzbudljivija stijena je s jedne strane kao odrezana, s druge strane je sasvim ozbiljna kosina, a staza vodi baš po samom rubu. “Trebali bi ovdje doći po snijegu!”, ne nedostaje humora našem Igoru, on brine o redovnim noćnim usponima srijedom na Sljeme, a znam i kako se trenutno osjeća.
Ne puše toliko da se okrenemo prije cilja, no dovoljno da mi ne pada na pamet ići dalje grebenom do sljedećeg vrha.
Tek jasan obris krhotina stijene uz rub koja nas dijeli od oblaka/ponora – sve je što vidimo.
a onda se iz bjeline probila mutna linija stiliziranog križa na vrhu, simbol Dreisteckena, što u prijevodu znači Tri Stijene. Vrh je zapravo uzak i nazubljen, znači opasan, a na križu ime brdskog bicikliste kojeg je odnijela lavina na Ankogelu 2006. godine.
Sve je bijelo, bijelo…
Da, nestvaran je ovaj ambijent. Kao da postojimo samo mi i ono malo tla koje nas okružuje i nestaje nakon što odemo dalje, kao da postoji samo par kvadrata koji se kreću s nama.
“Spuštanje je uvijek opasnije, no puno lakše nego što vam se čini i za čas ćemo opet sjediti uz jezero.”, govorim, ali nisam sigurna da to zvuči ohrabrujuće.
Samo na par sekundi oblaci se razmiču i pred nama se poput čuda ukazuje spektakl planina u jesenjim bojama, ni mobitel ne stižem izvaditi, a slika je već nestala i opet smo odvojeni od svijeta u svom malom svemiru.
Skliske stijene nisu najbolje što se planinaru može naći na putu, no malo pomalo i sjedit ćemo uz jezero veseli, gladni i ugrijani. Vidljivost je s ove strane planine bolja, no na vrhovima su i dalje nasukani oblaci.
Vraćamo se istim putem. Sad opušteno beremo borovnice. Vjetar je posustao. Sad je više boja i otvorio se prozor prema Ennstal Alpama s prepoznatljivim vrhom Admonter Reichenstein.
JEZERO KLEINER SCHEIBELSEE
Nalazi se blizu doma, a staza koja ga obilazi je močvarna. Blizu je i Veliko jezero, no moramo nešto ostaviti za proljeće.
Pošto na domu piše: “Dinosauri nisu pili pivo i izumrli su. Nemojte ponoviti njihovu pogrešku!”, ulazimo u dom spremni na sve, a izlazimo još brže. Upravo počinje lov na divljač i moramo odmah otići iz zone lova, a to je iza rampe.
Trpamo se u aute i odlazimo iz Austrije. Zaustavljamo se tek na odmorištu prije Maribora da razmjenimo dojmove. “Meni je ova magla famozna. Pravi jesenji ugođaj. Pomalo dramatična, tajnovita, čarobna, iako bilo bi također lijepo vidjeti što nas okružuje.”, govorim. – “To ćemo drugi put!”, dodaje Melita spremno. Ha, ha! Već imam plan za kružnu turu u, recimo, lipnju kad se snijeg povuče s ključnih mjesta, a ostanu tek ukrasne nakupine na skrivenim dijelovima i procvjetaju raskošni crveni grmovi alpskih ruža… See you!
AvanturAna 