Sveto brdo (1751 m) i Vaganski vrh (1757 m) – najviši vrhovi Velebita

6 – 7. rujna 2025.

Sveto brdo – vrh oblika piramide i 10 km dug greben koji završava najvišim vrhom Velebita – Vaganskim lako je prepoznati s autoceste dok se vozite pored brda Zir usred Ličkog polja prema moru i razmišljate što pojesti kod Macole, koja je tu odmah ispod. A kako doći do njega?

Za polaznu točku dvodnevnog planinarenja sa spavanjem u skloništu Vlaški grad odabrala sam Malo Libinje. Deseteročlana smo grupa nakon što na benzinskoj u Otočcu ispijemo kavu i pridruži nam se Stjepan, član društva koji trenutno ovdje živi.

“Nakon 400 metara skreni desno.”, čujem ga kako preuzima brigu o cestovnom kretanju nakon izlaza  Jesenice. Sa zahvalnošću prihvaćam njegov angažman. Na makadamskoj smo cesti i vozimo se jako polako. “Ovo je rodna kuća Luke Modrića.”, govori. – “Stvarno? Molim te Sven, stani na kratko da je uslikamo!”

Nastavljamo dalje. “Cesta je odlična. Gotovo kao da je asfalt.”, komentiram i baš sam zadovoljna, jer prošli put kad smo išli na Libinje, vozači su jasno negodovali/psovali sve u šesnaest. “E, ovo je Majstorska cesta.”, odgovara jedan od tri mušketira u autu. Hm, ne bi trebala biti.

“A što je ovo?”, pitam, jer uz cestu je bijela moderna mala kapelica. – “To je spomenik Gavranu, zapovjedniku Tigrova.” Wow!

Nadalje prekrasna crkva zdesna, a ispod Tulovih greda. Otvaram aplikaciju. Da, sve smo dalje od Libinja.

Em sam zaboravila zastavu društva doma u hodniku, em sam na krivom putu, a nema niti Gorana da na njega nekako prebacim dio krivice. A, joj.

Veličanstvene Tulove grede. Stijena ispod koje prolazi A1. To je prizor koji si već dugo želim izbliza i uspon koji bih jako rado. “30 minuta ima do vrha. Bio sam.”, govori Stjepan, ali kako ćemo tako stići do skloništa i osigurati si spavanje? “Tko prije njegova djevojka!”, pojasnio mi je jedino pravilo smještaja Domagoj iz PD Paklenica telefonom prije par dana.

Ulažem velik trud da ne kažem da ćemo samo kratko svratiti na Tulove grede i jednak napor da ne tražim od vozača da skrenemo još lošijim makadamom lijevo prema Libinju.

I tako je svemir/Stjepan promijenio planove na kojima sam marljivo danima radila i sad idemo direktno na Sveto brdo iz Dušica. Više nismo na Majstorskoj cesti, grbavo je, stoga predlažem da dalje idemo pješke i poštedimo aute.

USPON NA SVETO BRDO (1751 m)

Mekani zemljani put vodi nas kroz mladu bukovu šumu uz miris gljiva i vlažne mahovine do neobičnog izvora vode. ” Tu se samo ležećki može zagrabiti voda.”, pokazuje nam Sandra.

Blizu je nekoliko kamenih kuća za najam, a nama ugodno mjesto za odmor.

Provlačimo se kroz maglu gustu predjesenju,  preko blagih brdašaca obraslih grmovima grube suhe trave i ulazimo u područje nacionalnog parka Paklenica. Sve smo bliže konačnom strmom usponu na Sveto brdo.

Malo skrećemo sa staze da vidimo sklonište Dušice kad smo već tu. Za skloniti se  itekako je dobro, no ne sviđa mi se miris i ako nije nužno ne bih ga odabrala za noćenje.

Vrijeme je ugodno za uspon, iako povremeno baš jako zapuše, a magla daje mistično ozračje. Imam iza sebe ljetni uspon iz Male Paklenice po najsunčanijem danu kad se od nas tridesetak svega deset najupornijih probilo do vrha zbog iznenadnog jakog pljuska praćenog olujnim vjetrom i tučom, a kad se tome doda vjerovanje da se u vrijeme oluja na vrhu sukobljavaju Božanske sile i sile Zla, po čemu je vrh i dobio ime, razlog za bojazan je tu.

Prolazimo pored preduboke jame odmah uz stazu, koja je obilježena tek kolcem.

Imamo sreće danas i dolazimo na vrh bez promjene vremena. Iako je vidljivost nikakva ozarenih lice odmotavamo prostirke i smještamo se u ležeći položaj, a nije prvi red do mora, nego posljednji i još 1751 metar iznad. Top!

Nakon sat i pol uživanja na vrhu, a mislim da nam je to rekord, nastavljamo na drugu stranu. Spuštamo se jednako strmom stazom prema raskršću putova za Vlaški Grad i Vaganski vrh. Izašli smo iz oblaka i vidici su široki.

SKLONIŠTE VLAŠKI GRAD (1280 m)

Malo prije skloništa Stjepan jede gljive. “Probajte, to su divlji šampinjoni!” Neki mu vjeruju, nekima ne pada na pamet. Znam da ako gljiva ima gorčinu ima i otrova, a ova je slatka, zapravo puno ukusnija od onog iz Lidla. Ubrali  smo i cvjetove majčine dušice za čaj. Divota! Obožavam darove prirode.

Imamo sreće i prvi smo gosti skloništa, iako je već 17 h. Jedni se bacaju na paljenje vatre u peći, što me veseli, rado bih popila kavu. Neki skupljamo grančice za ogrjev, neki se hvataju pile i sjekire da prilagode grane na korisnu duljinu i baš je zabavno. Mogu reći da je ravnopravnost spolova uzela maha. Prije dvadeset godina sigurna sam da bi mi trojica uzimala pilu iz ruke riječima, “Ma, pusti. Ja ću!”, danas nijedan.

Zanima me kako izgleda izvor vode ispod skloništa, pa idemo Srki i ja donijeti po bocu za čaj, kavu i umivanje možda. Treba se spuštati sigurno pet minuta, no sretni smo da je ima.

Sklonište se popunjava, došlo je još sedmero mladih iz Malog Libinja. Cesta je grozna, kažu.

“Idemo na vrh?”, pitaju me. Gledam strmu stijenu i pitam se kako ćemo to savladati. – “Idemo u šest.”, odgovaram.

Markirana staza na naoko negostoljubiv vrh Vlaški Grad (1383 m), zapravo je puteljak po siparu koji savladavamo bez upotrebe ruku, a boravak na kamenom vrhu uz zalazak sunca je točka na i ovog uzbudljivog dana.

Ostaje teško pitanje kako isplanirati sutrašnji dan, jer auti nisu gdje sam htjela da budu i kamo god išli moramo sve ponijeti sa sobom. Društvo pristaje na Tulove grede i Zir. “Vidim da će to biti jedan od onih izleta o kojima će se pričati!”, govori Silvana, a ja se lagano znojim.

Pogled s terase skloništa je baš kakav nam treba, dom uredan, vatra lagano pucketa mladima u prostoriji, a mi se penjemo u potkrovlje da se vani ne smrzavamo. Uredno poredani jedan do drugog i zakopčani u vreće za spavanje čekamo jutro. Neki su i spavali.

Dio mladih ustaje u 4 h, idu dočekati izlazak sunca na Svetom brdu.

Jutro je kažu pametnije od večeri, a počelo je već u pola šest. “Ajmo ustati, više od pola već neko vrijeme ne spava.”, budim one koji su uspjeli zaspati.

Doručak na terasi, toalet sve naokolo. Čistimo sve za sobom, jer sklonište mora biti barem jednako čisto kao što smo ga zatekli ili još bolje.

“Idemo na Vaganski vrh po planu, zatim preko Svetog brda do auta. Bit će tura malo duža, malo jača, no mi to možemo!”, sigurna sam danas.

USPON NA VAGANSKI VRH (1757 m)

Jutro je ugodno svježe i bistro, pogled prema Vaganskom vrhu bez oblaka, sve suprotno prognozi i na raskršću putova za Sveto brdo i Vaganski vrh smo za pola sata, umjesto predviđenih 45 minuta. To nam daje nadu da ćemo i dalje sve stići. Ostavljamo višak stvari da si malo olakšamo.

Marljivo gazimo travnatom rosnom padinom s pogledom na zelenu Liku, onda nas staza prebacuje na morsku stranu iznad kanjona Male, a kasnije Velike Paklenice. Vidici se neprestano mijenjaju. Mislila sam da ide grebenom, no ona prelazi s jedne strane na drugu i tek smo kratko na samom rubu.

Nema većih uspona, samo ljepota, tišina i lakoća kretanja.

Jedna kamena padina, ne baš ugodna.

Jedna pauza s pogledom na maglu koja je prekrila Liku.

Jedan jači uspon i jedan jedinstven vrh, najviši u Velebitu, a drugi po visini u Hrvatskoj. “Bravo ekipa, super ste!”, sad sam zadovoljna odlukom, a i sretna jer stojimo na najvišoj točki Velebita u ovako lijepo jutro s pogledom na Jadran, Malovan i more magle. To je to!

Doručak na travi/kamenu.

“Dobro jutro!” Evo još jedan veseljak dinamičnog koraka stiže na vrh. Vidim nosi majicu koja mi je poznata, sličnu imam s Ararata. Pitam ga kad je bio i zaključujem: “S Dragicom Š.?” – “Da. Znaš je?”  – “Da, pridružila nam se s grupom na stazi Life on Mars ove zime.”, obožavam otkrivati poveznice među ljudima. Potrudio se i oko fotografije. Zar nije odlična?

Vraćamo se istim putem, s istim zadovoljstvom, ako ne i većim, jer u polju malina uočavamo zrele plodove, a spremni smo tvrditi da ih jutros nije bilo.

Ostavljene stvari na raskršću putova nitko na žalost  nije uzeo, morat ćemo ih sami nositi dalje. Sjedamo da se odmorimo. Oko nas se mota visok, snažan mladić s bradom i nakon nekog vremena nam se obraća: “Nemojte misliti da sam neki čudak… Čekam poziv, a samo ovdje hvatam signal. Prijatelj i ja smo spasioci. Krenuli smo na Vaganski i naišli na ženu koja je pala i ozlijedila nogu. Zvali smo pomoć i doći će vojni helikopter po nju.” Zapela je nogom na gotovo bezopasnoj stazi i ne može više ni koraka napraviti,  a do najbliže ceste je dva i pol sata dobrog hoda – znači nemoguće.

Uspon od 45 minuta do vrha prolazimo u roku, no težak je zbog strmine. Prisjećam se uspona po snježnoj kori kad je orkanska bura nas tridesetak pokušavala pomesti s padina i usprkos tome svi smo makar na kratko, makar baš ništa nismo vidjeli, osjetili sreću i ponos uspješnog uspona na ovaj karizmatični vrh.

Danas nas vrh jednostavno prihvaća i nudi razgled preko Paga i Ugljana sve do Italije. Imamo sreće.  Gledamo kako vojni helikopter sajlom podiže ženu. I ona je imala sreće da naiđu dva spasioca, da je pogleda naš doktor Srki i udijeli riječi utjehe, a helikopter prebaci na sigurno dok mi moramo dalje pješke još 7,5 km nizbrdo.

17:00 Vozimo se drugim dijelom Majstorske ceste prema Svetom Roku. Sad znam da je sagrađena 1832. godine po nalogu Bečkog dvora zbog potrebe trgovačkog i poštanskog prometa. Povezuje Liku i Dalmaciju, Beč i more. Karakterizira je savršeno ujednačen nagib od 5,5 stupnjeva, znači 10 %, u cijeloj dužini od 41 km preko Velebita, a dovodi nas gotovo do Macole. Gledamo prepoznatljiv piramidalni oblik Svetog brda i liniju grebena do Vaganskog vrha koju smo prošli, a razmišljamo što pojesti. – Što preporučujemo? – Baš sve!