16. kolovoza 2025.
Toplinski val je u Zagrebu, dan za danom temperatura iznad 34 C. Prognoza za područje na koje idemo je sunčano s djelomičnom naoblakom uz moguću kratkotrajnu kišu po Yr.no. u 13 h, a po freemeteo od 15 – 18. Da mi je takvo vrijeme bilo u subotu na Triglavskim jezerima umjesto paklene vrućine bilo bi neusporedivo lakše.
Alpe Karavanke su granica između Austrije i Slovenije, a naša polazna točka je Valvasorjev dom. Puno je planinara danas ovdje i šoferi se odlaze parkirati kilometar niže.
9:00 Za uspon biramo Žirovniški put, a rješavamo i prvu prepreku na stazi – zaobilazimo konje. Bjelogoričnu šumu smjenjuje crnogorična, visoke smreke smjenjuje niska klekovina, samo je uspon konstantan. Borba je to koljena i kamenja, upornosti i uspona. Izlazimo iz zaštite šume. Sad je samo nebo iznad nas, Bledsko jezero i najveći prirodni otok Slovenije iza, a u daljini Triglav – očka, kako ga Slovenci zovu.
12:10 Sjedamo na klupe, ugodno je toplo, a Begunjščica i Vrtača podsjećaju da ih stavimo u raspored za sljedeću godinu. Oko nas pase stado ovaca. Pitomije su od moje mačke, koju zovem Vanda – skraćeno od vandal. Ližu sol s golih nogu, a Goran se izgleda i iza uha oznojio, uglavnom dobio je super fotku s plavušom, a vjerujem i koji liz.
Taman mi je vrijeme za ručak. Dok sam riješila solidnu porciju jote (variva od kiselog zelja, graha i krumpira), vani se ozbiljno smrklo, samo je još iznad vrha sunčano. Stavljamo ruksake i krećemo. Pogodila me jedna kap. Velika i teška. “Ajmo se vratiti!”, govorim, ali i pitam pogledom – Goran maše rukom da nastavimo. Pitam najstarijeg među nama, koji je odrastao bez televizora, Vakule i on line prognoze. – “Ne bu padalo, idemo samo!”, kaže.
Nakon pet minuta oblačimo kabanice. “Nisu nam dosta, za ovo trebamo kacige!”, govori netko, jer tuča nas tuče. Je li to razlog za okrenuti se? – Nije. Probijamo se do vrha kroz guste kuglice i smijeh, a onda je zagrmjelo. Uf, utihnuli smo. Odbacujem štapove, pa ih opet skupljam kad se stiša.
“Što ćemo?” – “Jedino razborito je spustiti se u dom pod krov.”, govorim, iako me vuće da idem dalje grebenskom stazom prema zacrtanom Vajnežu. Sad se tuči pridružuje pljusak i mokri smo momentalno.
Idem do križa, prošle zime bio je zatrpan snijegom i nisam ga vidjela. Ledene kuglice poskakuju, odbijaju se od kamenja i nalaze mjesto u između travki.
U Austriji jezero Worthersee obasjava sunce. “Gledaj, jasno se vidi dom od kojeg kreće ferata i izlazi upravo ovdje kod križa.”, pokazuje mi Jasminka, bila je nedavno. Puno puta su prognoze bile loše, a vrijeme odlično. Morali su jednom i pogoditi.
Spuštam se s bujicom vode natrag u dom. Svi drugi su već na toplom.
Pitam se jesu li mi čarape mokre i gledam prijateljicu kako žmiče svoje u hodniku doma. Nema ovdje suhih nogu, jer se voda slijeva odozgora. Pomogle bi jedino navlačne hlače, no ne ako su doma u ormaru kao moje. Velika prostorija krcata je mokrim planinarima, a atmosfera glasna, vesela.
Ili je nešto oslobađajuće u samoj ljetnoj kiši ili uvijek treba kisnuti u društvu. Nitko ovdje nije nesretan zato što je mokar, no možda su ipak malo sretniji oni koji imaju u ruksaku kompletnu odjeću za presvući se.
Kiša je stala nakon sat vremena, kako su to predvidjeli Norvežani Yr.no i nastavit će padati još nekoliko puta kako su predvidjeli na freemeteo.com, dakle, obje će stranice biti u pravu. 🙂
Travnati greben sad bi mogao biti sklizak, stoga biram logičan povratak zimskom stazom – Zabreška pot. Zamagljeni vidici su ugodni oku, a klizavo kamenje, mokra trava i najgore od svega korijenje bilo je blago prema nama, tek nekoliko padova.
17:00 Izlazimo iz svijeta oblaka, nebo je žuto, a sunce je blu, roba na nama suha baš kao ujutro kad smo odavde krenuli.
18:00 Spremni smo za štrudlu od jabuka sa šlagom na terasi Valvasorjevog doma, neki i za dvije.
19:00 Tek nakon fotografiranja na velikom stolcu ili na slovenskom jeziku na stolu, jer stol je stolac, a miza je stol, spremni smo za povratak u toplinu naših domova, da nas toplotni val grije do neke nove avanture.
30. – 31. 8. vodimo vas na Grintovec u znak sjećanja na stradalog kolegu i prijatelja Ivana Rutnika. Sjećanje na Ivana
AvanturAna 