Triglavska jezera i iznad njih

9.-10. kolovoza, 2025.

Dvojno jezero i Koča pri Triglavskih jezerih

Triglavska jezera su popularno planinarsko odredište za ljetne dane iznad Bohinja, a domovi bukirani mjesecima unaprijed. Dolazimo s tri auta i s namjerom da ih ostavimo najbliže odabranoj stazi od planine Blato, ali čuvar reda ne pušta nas te krećemo pješke ranije.

Petnaesteročlana smo grupa s teškim ruksacima, jer znamo što sve planinarski ruksak mora sadržavat, a idemo na dva dana. Šuma smreke i ariša daje nam siguran zaklon od sunca. Razgovori su tihi, iglice ublažuju korake, šuma čuva naše priče.

Ronda grubo kamenje, probija se sunce, znoj kaplje s lica. Makadam. Srećom tu je Koča na Planini pri jezeru i daje nam mjesto za odmor, pića po želji, a Silvana vadi kutiju kolača – crnac bez jaja. Ovo je prvi put da je na stolu, a da nije iz moje pećnice i jako mi se to sviđa!

Koča na Planini pri jezeru
Jezero na Planini pri jezeru

Zeleno jezero okruženo zimzelenom šumom blagotvorno je za oči, a i ribe su vidim opuštene. Ono nije dio doline Triglavskih jezera.

Da se ne dosađujemo blagom makadamskom cestom penjemo se strmom kamenom stazom na planinu Viševnik. Planina u Sloveniji znači pašnjak i ovaj pašnjak je meni do sad najljepši. Drvene pastirske kućice su poput muzeja, a ukrašene cvijećem i s puno veselih planinara uokolo to postaje mjesto gdje se želimo zadržati.

Nekadašnju siranu uredilo je planinarsko društvo Drago Bregar i sad je to zavetišče. Nedavno sam blizu Jalovca spavala u Zavetišču pod Špičkom (i dalje ne znam je li vrh muškog ili ženskog roda) i moram saznati značenje tog pojma, a tu je simpatični vremešni domaćin sijede brade, pa koristim priliku pitati ga. – “To vam je opskrbljeno sklonište. Nešto između bivka koji nema ništa i koče koja ima sve.” – “A, tako. Sad razumijem.” – “A je l’ znate da je Drago Bregar prvi Slovenc ki je stradal u Himalajama? Da, 24 leta ja mel samo. Posle Slovenija broji 80 žrtvi v toj gori.” Da, planine su opasna mjesta… Još bih se ja zadržala u razgovoru, no Goran se udaljio s ekipom prema slijedećem pašnjaku, pa moram dalje. Ovdje definitivno vrijedi doći.

“Srce tvrdo kao ariš leži u tvojim grudima, prije bi pas pojeo češnjak, nego bi ti platio rundu.”, stoji na ovoj, inače slatkoj, pastirskoj kućici.

Do Ovčarije još nekako ide, pomaže povremena hladovina, iako je jasno da će to biti jedan od najtoplijih dana u godini. Izlazimo na prijevoj Štapce i od samog pogleda na otvorenu Tičaricu pada mi mrak na oči. Definicija planinarenja po kojoj je to kretanje snagom vlastitih nogu, a s ciljem užitka ovdje pada u vodu, jer nisam sigurna da u našim redovima postoji trenutno i jedna sretna osoba.

Dvojno jezero gledano s vrha

Vraćamo na vrhu nešto energije, no i ovdje sunce uzima više nego što odmor daje, stoga bježimo.

Uz kišu, snijeg i grmljavinu u loše vremenske uvjete, zbog kojih ostajemo doma, dodajem ljetni dan iznad 30 °C bez oblačka.

HPD Sokol Zagreb

Bila mi je želja proći cijeli greben i imali bismo dovoljno vremena, no zbog vrućine tek nekolicina ide s Goranom do susjedne Velike Tičarice, a ja s većinom dolje prema domu.

Jedva čekam hladni Radler! – A ja pivo! – Nadam se da imaju nešto slatko! – Svatko ima svoju mrkvu. Mene zanima samo hladovina, samo da se maknem sa sunca.

Krije ova staza prema domu  strmine osigurane sajlom, konkretnu dionicu po klizavom siparu, no zato i jest lijepa, a uz koncentraciju na svaki korak i poštivanje pravila – tri sigurne točke, sve dobro prođe.

Planina koja nas je iscrpila, sad se iskupljuje debelom hladovinom na kamenim pločama ispred Koče pri Triglavskih jezerih. Još malo i regenerirat ćemo se za obilazak Dvojnog jezera, koje se tu nalazi.

E, sad je samo pitanje na koji kamen uz jezero sjesti, s kojeg ćemo doseći dublji zen uranjajući u mirnu čistu vodu, samo duhom na žalost, tjelesno iskustvo je zabranjeno.

Dijanin izbor
Sandrin kamen

Svježina, dubina, lagani treptaj na površini, divlji vlasac koji raste iz vode i cvjeta, a miriši kao pravi… Zen.

Divlji vlasac

Večera pod zvijezdama, san na skupnom ležištu u sobi broj 44 i jaja na oko u sedam ujutro je dio o kojem neću ništa drugo reći, a niti priložiti fotografiju – za taj dio morate biti s nama. 🙂

Koča pri Triglavskih jezerih (1686 m)

Svježe jutro, rosna trava, klimavo kamenje, težak ruksak i romantika.

JEZERO V LEDVICAH – VELIKO JEZERO

Treće po redu jezero doline Triglavskih jezera je i najveće. Dugačko je 300 metara, duboko 17 metara, a nalazi se na 1831 mnv. Da se u njemu ne odražava Veliko Špičje, bila bi to voda, a ovako je umjetnost.

Runolist – Planika

Korak – kamen – korak – cvijet… Kamen – kamen- kamen… Takav je to teren.

Ispod moćne Zelnarice

ZELENO JEZERO

Maleno, zeleno od algi, ali u njemu se ogleda geometrijska stijena, stoga daje zanimljivu sliku.

Zeleno jezero

RJAVO JEZERO

Okruženo je  crnim kamenjem poput vulkanskog i tu počinju Prehodavci, a to znači da smo nadomak doma na najljepšem raskršću puteva.

Rjavo jezero
Koča na Prehodavcih

Na sve strane su me već noge odavde nosile pod Dubravkovim vodstvom. Prema prijevoju Dolič, preko Hribarice, pored Planike, do Kredarice i na Triglav. Jedino iz doline Trente stazu nisam prošla, a možda ni ne trebam.

Palačinke s čokoladom. Tri u porciji. Rapsodija okusa. Eksplozija energije. Ni slikala ih nisam!

Na sve strane otvoreni pogledi, a posebno sam ponosna da mogu vidjeti stijenu kojom je vješto provedena osigurana staza Bamberg/Čez Plemenice Triglav (2864m) sjevernom stijenom up and down, po mišljenju kompetentnijih od mene najljepša staza Slovenije.

“Gle kak se jasno vidi Špiček?”, upire Alex prstom prema šiljatom vrhu ispod kojeg smo spavale prije uspona na Jalovec, o kojem možete pročitati ona linku: Kralj slovenskih gora – Jalovec (2645 mnv), a onda se smještamo na naš kamen za tradicionalnu fotografiju, jer ovdje smo treći put.

Akex i ja , treći put na ovom kamenu. Desno je strma stijena Bamberga.

Proveli smo ovdje ugodnih sat vremena i vrijeme je za povratak, a da ne bi bilo dosadno za povratak smo Goran i ja odabrali nepoznatu nam stazu kroz dolinu Za Kopicu. Kopica je srednji vrh na grebenu Zelnarica – Kopica – Tičarica.

Duga izložena dionica po siparu.

Otkrivamo djelić po djelić staze kroz kamenu pustinju, okružuje nas bezbroj nijansi sive i nekoliko kumulusa visoko gore – bijeli grudasti oblaci štite nas kad je najpotrebnije.

Prijevoj Vrata

Na prijevoju Vrata imamo yoga seansu, prakticiramo položaj mrtvaca, jer to je jedino što nam sada odgovara.

“Hoće netko na Zelnaricu?”, pita Goran kad smo se okrijepili. Javlja se troje, a mi se lagano spuštamo kamenom udolinom, po blagoj stazi, ali pored dvije jame s barem dva metra debelim slojem snijega. Kako se dosad nije otopio?!

Ovom smo stazom svi oduševljeni: blaga, otvorena, raznolika i svima nam nova. Ambijent se mijenja. Više nije sve tako sivo. Javljaju se prve travke, zatim klekovina, a onda i šuma. Nakon dva sata sustiže nas četvorka sa Zelnarice taman na vrijeme da sjednemo zajedno na prvom pašnjaku danas – Dedno polje. Želim sve: kiselo mlijeko, kavu i Radler. Hm, Kiselo mlijeko i kavu ću. Još jedna teška odluka.

Planina Dedno polje

“Je l’ vrijedilo znoja?”, pitam. – “O, da. Super je pogled.”, odgovara Sandro i pokazuje mi fotku Velikog jezera, a vidim da imaju novi tip fotografije – ne nose majice. Zanimljivo! Što li je sljedeće?

Komentiraj