Krstarenje i planinarenje po otocima južnog Jadrana

14. – 20. lipnja 2025.

Moja Maja – 24 metra duga, 7 metara široka ljulja se na poluotoku Vranjicu u Solinu pored Splita. Bit će to naš dom sljedećih sedam dana. Krstarenje s planinarenjem. Ekipa smo od dvadeset i tri člana, uključujući Darka, koji je ovo isplanirao. Tek se neki od nas znaju od ranije, a volim teoriju da su prijatelji tek stranci koji se još ne poznaju.

Na jednoj palubi u hladu ispijamo piće dobrodošlice,

na drugoj na suncu uz ležaljke i glasnu glazbu zaboravljamo brige, posao i razne terete od kojih inače ne možemo misliti ni na što drugo, puštamo da ih vjetar odnese daleko, daleko… Sad je samo važno da se tijela gibaju u ritmu i da ne izgorimo na suncu. Ovo će mi se dopasti, već vidim!

Prva stanica je otok Sveti Klement, najveći od Paklenih otoka. Ruksak, voda, badić, ručnik za plažu i krećemo na vrh Sveti Klement visok 92 m.

Nisko raslinje, nigdje oblačka i uspon koji započinje u podne – to može biti samo pakleno, no otočje se ne zove tako zbog našeg osjeta, nego zbog smole iz bora, koja se zove paklina i koristi kao ljepilo. Ne zadržavamo se na vrhu, već jurimo prema moru istim putem na prvi kupanac i život je opet lijep! “Ne razumijem ni bicikliste ni vas planinare, da uz prekrasno more i ovakav brod birate hodanje! Nevjerojatno!”, čudio nam se jutros Peđa, mlad i zabavan konobar, a sad se i ja pitam.

Prema brodu, koji nas čeka u najvećoj luci u Palmižani,  prolazimo kroz šumu kaktusa, ako se tako može reći. Nestvarno su veliki i puni cvjetova – žutih i crvenih. Puni su i nevidljivih, ali opakih bodlji, isprobala sam.

Nastavljamo ploviti prema Hvaru uz zalazak sunca i laganu mediteransku večeru u tri slijeda, a taman na vrijeme da siđemo u sam centar najpopularnijeg morskog odredišta za noćni život na Jadranu. I što biramo? – Uspon do Fortice – srednjovjekovne utvrde s pogledom na gradsku vrevu, dakle, opet brdo, no rado se zavlačimo i u stare kamene ulice sa šminkerskim restoranima, gubimo među svečano uređenim djevojkama u dugim uskim haljinama i mladićima u lanenim košuljama ležerno zavrnutih rukava, što je pak krajnja točka muške mode.

Vrijeme je za spavanje. Svaka kabina ima svoju kupaonu i klima uređaj.

BIŠEVO – MODRA SPILJA, 15. lipnja, nedjelja

Serviran je klasičan kontinentalni doručak, a pohani kruh i jaja na oko, pokazat će se kasnije, su neizostavni.

U luci Biševo ulazimo u drvene čamce i šarmantan lokalni vodič vozi nas prema špilji. “Osim mene otok ima još deset stanovnika. Nema trgovine i sami sve radimo: pečemo kruh i sadimo povrće, obrađujemo vinograde, maslinike i drugo. Vidite, život je ovdje težak i zato trebamo dosta vina.”, zabavlja nas dok prilazimo malom otvoru u stijeni, saginjemo se i uplovljavamo u spektakl plavosti.

“Svjetlost se odbija od bijelog kamenja i daje spilji modru boju. Nema tu nikakvog čuda.”, nastavlja domaćin. Možda nije čudo, ali je čudesno! Da zaronim možda bih se pretvorila u Štrumfetu?! Joj, nikad neću saznati, jer plivanje je zabranjeno.

OTOK VIS

Pristajemo u grad Komižu. Da je bolje vidimo odmah se penjemo do vidikovca planinarskom stazom. Dovela bi nas ona i do zanimljive uvale u kojoj se snimao dio Mama mia 2, no ne po ovoj vrućini.

Usijana tijela odabrala su Gusarsku uvalu ispred crkve za hlađenje/kupanje,

a onda su osjetila glad i nožice su ih spretno odvele do konobe Jastožera gdje se također snimala Mama mia,

“Imate Komišku pogaču?” – “Naravno!” – I čašu crnog, molim!” Terasa restorana sagrađena je iznad mora, a ispod je bazen s ribama i jastozima. “Prvo ćete dobiti našu paštetu od tune!”, donosi nam konobarica Jakobovu školjku s paštetom. Njam!

Komiška pogača – staro jelo od prhkog tijesta punjeno slanim inćunima, lukom i rajčicom, a Viška je ista, samo bez rajčice.

A ja sjedim na stolcu s kojeg je Kolin Firth pao u more i jako sam sretna zbog toga.

15:00 U obilazak idemo s dva kombija.

“Otok Vis je od kopna udaljen 45 km. Dva do četiri puta dnevno vozi brodska linija iz Splita, a ljeti ima vezu i s Anconom u Italiji.”, započinje svoju priču dugogodišnji turistički vodič, a rado s nama dijeli i svoje dogodovštine.

Često ga zovu da nekog odvede u obilazak otoka: “Cijeli dan sam s njom proveo, nosila je šešir, naočale, normalno, jer bilo je vruče. Pričam joj o svemu ko i sad vama, a za kraj je pozivam na kavu u centar Visa. Kaže da nema novaca sa sobom. Nije problem. Na terasi nam prilazi moj prijatelj novinar i pita smije li nas fotografirati. Pristajem, pa neka. Sutradan me ekipa napala ma s kim se ti to naslikavaš okolo?! – S kim? pitam. – Šta ne znaš da je to bila Carolina od Monaca!?

I naš obilazak završava u Visu, ali u njegovoj vinariji i nije bilo paparazza, hvala Bogu, jer dok smo isprobali dva crna, dva bijela, postalo je šašavo i urnebesno.

Dolje je grad Vis. Istiće se poluotok Prilovo gdje je u crkvici sv. Jeronima također snimljena scena za Mama mia.

TREĆI DAN VIS- 16. lipnja, ponedjeljak

Planinarska tura počinje u sedam, nakon ranijeg doručka stavljamo ruksak na leđa i korak po korak u brdo. Svježe je i tiho. Pored crkve sv. Nikole prolazimo. Idemo prema najvišoj točci Visa – Hum (587mnv). Uglavnom smo u hladovini. Prvi se bore s probijanjem puta kroz čvrstu paučinu, a posljednji s dahom. Strmo je.

Na vrhu su odašiljači i ostaci boravka vojske, a mi idemo na par metara niži vrh sv. Duh, na kojem je stara kamena kapelica, hladovina i pogled na zaljev Komiže. Ti pogledi s vrhova na more baš nikad ne ostavljaju ravnodušnim.

Spuštamo se na dugu stranu otoka do Titove spilje.

Koristimo poznanstva s vodičem od jučer i autobus nas vozi do uvale Stiniva, jer je pretoplo za planinarenje. Spuštamo se vrlo strmom kamenom stazom u gojzericama i s ruksakom – to moramo pješke.

Plaža je 2016. godine proglašena najljepšom plažom Europe i od tad je ovdje gužva. Žurno se skidam u badić, ulazim u more i život se vraća u mene. Smaragdno i osvježavajuće. Plivam između okomitih močnih stijena koje su se nekad spajale u kupolu – bila je to s tri strane zatvorena špilja. Kasnije ću se vratiti s mobitelom i snimiti, a sad samo užitak. Probijam se pored skupine srednjoškolaca, koji vrišteći plivaju, zašto – pitam se. Približavam se svojima, a jaka nepoznata bol sijevne mi u lijevoj ruci. Gledam, nema krvi. Vidim nešto neugledno bjelkasto u blizini. Je li me to opekla meduza? Hitam prema plićaku. Dohvatilo me je još za nogu. To je sigurno ta nevolja. Baš boli! Što da radim?, pitam i slušam savjete. Trljam kamenom, pijeskom, a gledala sam i Prijatelje…

I nikog drugog iz ekipe nije dohvatila! – Kažu da me odabrala jer sam slatka. 🙂

Svejedno mi je ova uvala prekrasna, drugi put ću se kupati odjevena ili ću samo popiti Schweppes u kafiću. Ma, samo ću popiti Schweppes.

Uvala Stončica

Pješčana uvala ima restoran, beskonačan plićak i šetnicu uz obalu do istoimenog svjetionika, a svjetioničar ima psa da otjera nenajavljene goste. Eto!

Grad Vis prolazimo u svim smjerovima, a sladoled je ovdje doveden na razinu specijaliteta – biram slani sladoled s okusom kikirikija. Wow!

Čini mi se da sam na krstarenju već sedam dana toliko su dani dinamični i raznovrsni.

DAN ČETVRTI – KORČULA – 17. lipnja, utorak

Redovno se budim na zvuk motora i nisam jedina. Sanja i ja spavamo sa širom otvorenim vratima, ne koristimo umjetnu klimu kad imamo prirodnu. Razmićem zavjesu na vratima da vidim kako se budi Vis, a ispod crvenog neba svijetli crkvica.

Imamo sreće s vremenom – sunčano je i bez valova, no danas se nekako čudno ljuljamo i moj želudac preferira ležeći položaj. “To je mrtvo more.”, pojašnjava nam kapetanica, “Ljulja iz dubine, a na površini se ništa ne vidi.”

Sedmero nas bira ranije napuštanje broda: “Mi ćemo dalje pješke!” Mornar spušta u more gumeni čamac i prebacuje nas na obalu, a ostali nastavljaju brodom u Velu Luku.

Maslinici, krasne kamene kuće u unutrašnjosti, jedan oblak i jutarnja svježina – nižu se kilometri i teme, vrijeme je za kupanje. Odabrali smo savršenu uvalu

To je kretanje kakvo volim – malo hodanja, malo plivanja, dobro društvo i viška pogača, koju je sinoć Mirjana kupila u šetnji Visom, a sad nas sve njome nahranila. Za desert Vlado iz Makedonije nudi datulje. Da, imamo u društvu troje Makedonaca. Dobro govore hrvatski i tim se poznanstvom jednom namjeravamo okoristiti, jer Makedonija ima zanimljive planine, meni još nepoznate.

Dalje slijedimo markiranu planinarsku stazu uz obalu i mašemo ekipi na brodu, prolaze kraj nas. “Hoćemo nabrati motar za salatu?”, pitam, a tek sam se prije tri dana upoznala s tom biljkom koja raste iz kamena do pet metara uz obalu i meni je odlične arome i teksture. Naravno da beremo.

Vela Luka je jako velika luka, zapravo, prevelika za jednog pješaka koji već ima deset kilometara u nogama, a nad glavom baš jako podnevno sunce. Čeka nas Moja Maja, čeka nas postavljen stol za ručak i stižemo taman na vrijeme.

” Idemo se sad okupati? Užasno je vruće!”, predlažem nakon ručka. – “Ne, kupanje treba biti nagrada. Sad idemo posjetiti grob Olivera Dragojevića, potom se penjemo do Vele špilje, onda spuštamo na zasluženo kupanje i za kraj uspon na još jedan Hum.”, stroga je moja cimerica Sanja.

Posjetili smo grob, gotovo se rastopili na usponu do Vele spilje u kojoj je srećom svježije. Hladimo se ispod okrugle kupole, koju krase tri vekila otvora i stijene krcate fosilima školjaka.

Spuštamo se na plažu u Velu Luku na zasluženo i sad već neophodno kupanje. Na betonskoj plaži izležavam se nakon kupanja, ali slušam – puno je stranaca i nije mi jasno kojim jezikom govore. – “Ma, to su ti domaći, tako oni govore.”, sigurna je Đula. Baš neobično!

“Ako hoćemo skočiti na vrh iznad grada – Hum, moramo krenuti odmah!”, progovara netko od nas nakon odmora. Samo Sanja, Damir, domar u Hahliću i ja jurimo markiranom stazom uzbrdo da bismo se vratili do mraka. Na vrhu, na 377 mnv, su ostaci utvrde Forteca sagrađene još u vrijeme Austro-Ugarske vladavine. Bacamo jedan znojan selfi i brzo nizbrdo, jer prijateljica Mirjana vrijedno sjecka rajčicu, papriku, drobi feta sir i blanšira motar za salatu, zapravo radi večeru za sve. Propustili smo pripremu, ali nećemo propustiti večeru! Vrhunski obrok, autentičan i aromatičan.

Rado bih se nakon večere još ušuljala među domaće i neprimjetno uživala u njihovom dijalektu, no zanimljivo je na brodu. Imamo gosta! Gile/Planinarenje s Giletom organizator krstarenja sa nešto manjim jedrenjakom i 28 ljudi, kojeg smo jednako tako sreli prije dva dana u luci u Visu, uspio je jučer posjetiti Palagružu. Pokazuje nam fotografije. “Imali smo sreće, vrijeme je bilo fenomenalno!” Taj udaljen otok rijetki uspiju posjetiti – zbog nagle promjene vremena to može vrlo lako postati opasna avantura. Htio je to Darko za nas, ali kapetanica Maja, koja je ujedno vlasnica broda, je odbila i ponudila Mljet u zamjenu. Maja je možda jedina kapetanica u Hrvatskoj, a brod je svojim rukama sagradio njen pokojni otac. Razumijem je i nije mi žao. Veselim se svakom otoku.

PETI DAN – LASTOVO – park prirode – 18. lipnja, srijeda

Za planinarenje danas koristimo minibus. “Takvi planinari su mi najbolji!”, šali se vozač, opet zanimljiv lik. Staje nam da se poslikamo pod najvišim vrhom Hum (417 mnv), da i ovaj otok ima istoimeni vrh i vozi dalje, a onda ipak idemo snagom vlastitih nogu na vrh Sozanj i na kupanje u uvalu Zaklopatice.

Naselje Lastovo nalazi se na brežuljku u unutrašnjosti otoka za razliku od drugih koji su se razvili oko luka. Poznato je po fumarima – raznolikim kapama dimnjaka, koji su bili naćin isticanja među obiteljima – gotovo da ne postoje dva ista. U normalnim uvjetima skoknuli bismo do kule na vrhu, no po ovoj vručini sretni smo da možemo ući u stari Palac – knežev dvor, znamenitu kuću u kojoj se, iako vapi za obnovom, osjeća život, ima dušu, baš kao i gospođa koja nas vodi u obilazak.

Samo jedan restoran u Lastovu je otvoren – jedan nam i treba – srdele, lignje i crno vino – top!

Svjetionik Struga – svjetioničar ne samo da nas pušta u svoje dvorište, nego nam govori o svom poslu i nudi nam da se popnemo. Na ovaj samotan život odlučio se nakon razočaranja u veliku firmu za koju je radio i sad živi ovdje mirnim životom sa suprugom. Svjetionik ima smještajne kapacitete i bili su vrlo traženi, no država je to uspjela zabraniti. Mogao bi zanimljivu knjigu napisati o životu svjetionika i svjetioničara.

Danas se naš kuhar Hrvoje, Majin muž, posebno potrudio – imamo riblju večeru.

Čilamo u ležaljkama na prednjoj palubi, vodimo plitke razgovore pogleda uprtog u zvjezdano nebo, kako i pristoji iza dobre večere. Pridružuje nam se kapetanica Maja: “Znate li da smo na području s izuzetno niskom razinom svjetlosnog onečišćenja? Pogledajte, koliko je zvijezda iznad nas! Park prirode Lastovo kandidat je za međunarodni park tamnog neba.” – Zanimljivo.

ŠESTI DAN – MLJET, NACIONALNI PARK -19. lipnja, 2025.

Stojim na palubi. Osam sati je ujutro. Plovimo. Na horizontu se lagano pokazuju linije Mljeta, jednog od šest največih otoka Jadrana. S lijeve stane minijaturni otok sa svjetionikom Glavan.

“Otok možemo obilaziti na tri načina: biciklom, kajakom ili pješke.”, upoznaje nas Darko s mogućnostima i dijelimo se u tri grupe. “Tu je turistički vlakić i brod kojim možemo do otoka Sv. Marija na jezeru.” Šestero nas bira pješačenje, nešto je više biciklista.

Montokuc je najpopularniji vrh i naš cilj, ali ne i najviši vrh otoka. Biramo stazu koja najprije vodi uz obalu jezera – ono je zapravo morski zaljev, no smatra se jezerom, jer daje takav dojam. Ulazimo u šumu i kamenom stazom izlazimo na prvi vidikovac: sve tamno zelene šume i plavi Jadran. Možda su fotografije dosadne, no meni je to upravo savršeno.

Nadalje se penjemo na Montokuc. Na vrhu je zanimljiva drvena građevina – vidikovac. Već sam jednom nogom u staklom zatvorenom dijelu “Dobar dan!”, pozdravlja me muškarac dižući pogled s ekrana kompjutera. Vidim ne baš uredno složen krevet u toj maloj staklenoj prostoriji. “Ups, pardon. Ovo je očito vaš prostor.” – “Da, tu spava dežurni vatrogasac.” – objašnjava mi, a ja sigurno izgledam zbunjeno, pa dodaje: “Odavde je vidljiv velik dio otoka i motrimo da negdje ne nastane vatra. Uvijek je netko dežuran.” – “Ma da? Pa to je genijalno!”, oduševljena sam. Sjedamo vani na klupu, vadimo hranu i nastavljamo razgovor. Lani je upravo on uočio dim nakon udara groma u suho stablo bora i pozvao kolege vatrogasce te spriječio širenje vatre.

Kupanje!

Hladni Radler!

Vlakićem do luke, brodom do otoka unutar otoka! Pa gdje toga ima?

Može li se uopće bolje iskoristiti šest dana na Jadranu?

A SEDMI DAN?

Na palubi broda uz glasnu glazbu, stranci su sada prijatelji, glazbu bira Dj Dela, a tijela se gibaju u ritmu Macarene… Sve isto kao prvi dan, samo smo sad lijepo preplanuli.