Kralj slovenskih gora – Jalovec (2645 mnv)

19.-20. srpnja, 2025.

“Rezervirao sam osam mjesta u Zavetišču pod Špičkom 19.-20. srpnja, idemo na Jalovec. Ideš?” – “Idem.” Tek kad se datum približio i jasno je bilo da je je prognoza odlična, uhvatila me panika. Kako je idem nadjačao nebudiluda? – Ne znam. Je li to snaga ili taština? – Svejedno. Evo me u osmeročlanoj grupi na parkingu u Prečkom kao “spremni”. Tu su Dražen, Lili i Alex, njih već znate, a trebala sam upoznati i nove ljude – Draženove prijatelje, ali vidim da ih znam iz doba kad sam počela planinariti s HPD-om Matica. Alek, Davorin i ja bili smo na nezaboravnom Reichensteinu u Austriji. Nadalje je tu Ricardo iz Cubisma – njega znam s televizije i koncerta na Lošinju, nova mi je tek Kristina, Alekova djevojka.

Autima putujemo do Planice, poznatog skijališta u dolini Tamar. Tu je Dražen dogovorio taxi kombi do Vršiča, gdje započinjemo dvodnevnu planinarsku turu. Prijevoj Vršič (1611 mnv) iznimna je razgledna lokacija između visokih vrhova Julijskih Alpa, a do njega iz Kranjske gore vodi asfaltirana cesta s točno 24 oštre serpentine.

Ruksaci su nam teški zbog opreme za samoosiguranje, a dan jedva da može biti topliji. Zato je staza lijepa, ugodna, pitoma, čak se i malo spušta – to ćemo naravno platiti kasnije. Hodamo ogrnuti hladovinom starih ariša s širom otvorenim prozorima u sivi alpski svijet, gledamo Prisojnik, Razor, Bovški Grintavec…

Izvori vode kraj kojih prolazimo su presušili, a vodu za piće ne trošimo za osvježenje, jer je u domu nema. Šaljivi Slovenci postavili su čuturu. Prazna je, tek miriši na rakiju.

Srećemo desetak planinara, redom Slovenaca, koji se spuštaju, a ja ne propuštam priliku pitati ih jesu li bili na vrhu. – Nisu, jer je ujutro vrh bio u gustom oblaku. Blago njima.

Prilazi mladi par sa sinom od recimo deset godina. “Ste bili na vrhu?” – “Ja, seveda!” – “Stvarno? S djetetom ste bili na Jalovcu?” – “Ja.” – “Wow!!! Pa, čestitam!” Čudim se ja njima, čude se oni meni. Ako može klinac, mogu i ja.

Sunce nas iscrpljuje iako danas imamo svega četiri sata hoda i 750 metara visine za savladati.

Sjedimo u hladovini šume, sjedimo u hladovini klekovine, zavlačimo se ispod kamena, zavukli bi se i pod cvjetove alpske ruže da stanemo.

Na horizontu proviruje oštar šiljak, “To je naš Špiček,” govori Dražen, “a ispod je dom Zavetišče pod Špičkom,” dodaje veselo. – “Jeii!” da, to znači i da stazica po siparu, koja se vidi desno, vodi u stijene, u naše sutra, a ispred mene je kamenčuga s prigodnim riječima: “Samo je nebo granica.” i plaši me. Ne spominji mi nebo, rano je!

Sjedimo na terasi ispred doma, koji je doslovno naslonjen na stijenu, na terasi s pogledom od milijun dolara i naručujemo razna piva i Radlere, jotu i možda najbolji kolač od jabuke ikad. Da, biti ovdje je privilegija.

Ovo je muzikalna ekipa, Rici nas zabavlja svojom šaljivom pjesmom o krumpirima, to morate čuti, i život je lijep.

Mali dom je vrlo funkcionalan, a održava ga dvoje ljudi. U prizemlju je mala kuhinjica i boravak, koji po potrebi postaje spavaona, vrlo uske drvene stepenice vode na tavan do dva niza madraca s plahtama, jastucima i dekam. Tradicionalni drveni zahod je samostojeći (jedvastojeći) objekt s natpisom “škret”, da nema zabune, a u njemu jedna dubokoumna i sveobuhvatna rečenica, koju bih najradije stavila na početak, u sredinu i na kraj bloga, ma na zid dnevnog boravka umjesto televizora!

USPON NA JALOVEC

Ustajemo rano, doručkujemo iz ruksaka, jer gazdarica spava do sedam i dok rješavamo kavu već je osam. Stavljamo pojas, y i kacige, iako drugi koriste samo kacigu, no ti drugi su Slovenci i Austrijanci. Jutro ne može biti ljepše, oblaka nema na vidiku, nema na vidiku ni isprike. Idemo!

Prvi koraci su kao na poučnoj stazi nekog botaničkog vrta, a mi se kraj svakog panoa fotkamo. Ovu si dugo želim! U prijevodu: “Idi u planine dok još imaš vremena, jer doći će vrijeme kad više neće biti vremena i uskoro će to vrijeme doći!”

Uvodni dio preko sipara vodi nas do staze u stijeni osigurane sajlom. Puno cvijeća raste iz kamena, ne mogu vjerovati da imamo ovako krasan dan za uspon, a za takav krasan/sunčan dan obavezno je imati sa sobom puno vode. Nosim dvije litre i jedan izotonik, no teret je to od najmanje šest kila, a penjemo se i ruksak vuče unazad.

Podijelili smo se u dvije grupe, po dogovoru od ranije i naša grupa ide prva.

Volim fotografiju tijela u pokretu, taj sklad i ljepotu pri usponu, gipkost tijela i snaga uma.

Ubrzo se teren mijenja i spuštamo se na sve četiri. Stijena je čvrsta, ima dovoljno oprimaka i ne bježi pod nogama sitno kamenje, zadovoljna sam.

Markacije su dosta guste, no svejedno moramo sami odabirati put, gdje se nama čini da je malo sigurnije, ali sigurne staze napustili smo davno, jučer oko podne ili još ranije ujutro kad smo ustali iz kreveta.

Želiš li putovati brzo, putuj sam. Želiš li stići daleko, putuj u društvu. Sa svakom riješenom dionicom, dok smirujem disanje dižem pogled, a ambijent se mijenja. Ne znaš je l’ gore gledati prema dolje u bezdan ili gore u strme stijene koje nas čekaju. “Hvala Bogu da se ovuda ne vraćamo!”, čulo se. Povremeno se dovikujemo s drugom grupom, nisu daleko.

Zadovoljstvo je i privilegija kretati se ovim visinama među oblacima, osjećati topli kamen pod rukama, napredovati kad misliš da je nemoguće, upijati vizure dalekih planina znanih i neznanih i brisati znoj s čela prije nego što uđe u oči.

10:30 Izlazimo na greben Jalovca, moćan i razgledan. Gledam to veliko kamenje, s koje strane ga zaobići? “Ti to možeš!”, pisalo je na vratima drvenog zahoda doma. Ima tu izloženih kosina i možda najnezgodniji dio: mostić – dva metra jako uska i jako izložena. Dubravko je uvijek govorio da smo najstabilniji kad se uspravimo, pa evo da probam. “Koja si ti frajerica!”, komentira Lili.

11:00 A kad više nema puta – znači da smo na vrhu! Čestitamo si.

Mjerkam tu srebrnu krunu napunjenu kamenjem na šestom vrhu po visini u Sloveniji, uzdignutom iznad tri doline: Koritnica, Trenta i Tamar, koja nosi titulu Kralja gora i nema lakog načina da se do nje dođe. Najbliži vrh nam je Mangart, a tu su i nestašne Ponce, prostrani Kanin, talijanski dio Julijskih Alpa i Triglav – najviši u ovom području.

Smještamo se, jedemo slano, slatko, Lili je kavu skuhala kad se pojavio Davor, vođa druge grupe: “Ovo mi je osmi put da sam na Jalovcu!”, svaka čast! Pridružuju nam se i Kristina, Ricardo i Alek. Dijelimo zagrljaje – znoj, radost i razumijevanje, nikome ovo nije bilo lako.

POVRATAK PREMA KOTOVOM SEDLU

12:00 “Ajmo sad, prema dolje!”, pokreće nas Dražen. Dio grebena veselo savladavamo, jer tuda smo malo prije prošli, a onda desno na “vrlo zahtjevan put”, kako stoji na putokazu.

Iznenađujuće okomito dolje , zatim splet krušljivih polica, opet otpenjavanje unatraške, strmo, usko, koso, posuto sitnim šljunkom – sklisko… A, joj, pa što je to? Rješavamo dionice strpljivo, bez glasa, bez zvuka kamena, jer nijedan ne pomaknemo, hodamo kao po jajima od prepelice, dio po dio, jasno nam je da je opasno, da je izloženost ogromna.

“Jebemti.”, čujem Dražena i ipak progovaram: “Pa di je osiguranje? Očekivala sam feratu!”. – “Pa, bil sam tu prije par godina… Ne sjećam se da je ovak bilo. Bilo je sajli.” – “Daj pogledaj kartu da nismo krivo skrenuli negdje!” – “Nismo, to je jedini put.”, ipak gleda kartu.

Nastavljamo. “Evo, vidim dionicu osiguranu sajlom. Sad će biti lakše.” Da, na kratko. Brinemo se za drugi dio grupe, imaju poneku slabiju kariku. “Nazvat ću ih da im kažem da se vrate istim putem, ovo je zajebano.”, zove Dražen, ali nema signala. Nailazi troje Austrijanaca, pitamo ih kakva je dalje staza, ima li osiguranja. “Uf, jako malo.”, znaju da to nije ono što želimo čuti, “Uglavnom je isto ovako.”, odgovaraju sućutno. – “Naići ćete na naše prijatelje, recite im da mislimo da je bolje da se vrate istim putem, jer je ovaj grozan.” Obećaju i odlaze. Prema gore je uvijek lakše.

Kad se čini da gore ne može, spuštamo se u škrbinu i opet penjemo po uskom kuloaru. Gledamo na kartu i, ono, prošli smo tek četvrtinu opasne, ljubičastim točkama označene dionice do Kotovog sedla.

Proći ćemo i ostalo, znam, jednako oprezno kao do sad, bez da i jedan kamenčić odleti, nježno, najnježnije, u podršci jedan drugome da uske kose police sa sitnim šljunkom ne dovedu do poskliznuća, da se prsti ne okliznu dok se jedva drže za stijenu, da cipela nađe siguran utor u kamenu, ma kako plitak bio i da popijemo rakiju u domu na Tamaru. Rijetko je pijem, ali jesam nakon Mrzle gore, zimske Ojstrice i Rauhkopfa. Zapravo, ne tako rijetko!

KOTOVO SEDLO

15:00 Kad sam prijateljicu Soniju pitala o Jalovcu rekla je da je tu najljepši silazni greben po kojem je ikad hodala. Moram se složiti s njom. Je li to zato što smo konačno nakon tri sata neizvjesnosti izašli iz klinča s Kraljem slovenskih planina i hodamo jednostavno na dvije noge ili je zaista najljepši? Oko nas plešu oblaci, visoke stijene su na sigurnoj udaljenosti, travnata strana posuta je cvijećem. Ovdje želim doći ponovo!

Slijedi proboj među kamenim gromadama. Čista romantika i bivak uglavljen pod kamen sa četiri ležaja.

Iza nas ostaje prepoznatljiv oblik kristala – vrh Jalovca kakav se nalazi na grbu planinarskog saveza Slovenije. Nismo još ni blizu na sigurnom, još se spuštamo gotovo tisuću metara niže, i još tu ima dramatičnih strmina do doline Tamar.

19:00 Na terasi smo planinarskog doma Tamar. Nema više hrane za naručiti, samo slatko. Nema niti prave sreće, jer druga grupa još je negdje u procesu spuštanja istim putem kojim smo mi prošli. “Nisu se htjeli vratiti kad smo im prenjeli poruku od tri preplašene žene.”, govore nam Austrijanci koji već sjede za susjednim stolom, no kroz Ozebnik, putem koji je zbog odrona zatvoren. Alpinisti su, osiguravali su se sami, a i Austrijanci su.

Gotovo je tak kad se svi okupimo, zagrlimo, izmijenimo dojmove, tek onda možemo natrag u svoje živote, svojim muževima, ženama, djeci, roditeljima, u svoje rutine.