12. srpnja 2025.
Kad ti konobarica donese kavu s porukom i pita s osmijehom: “Vi ste planinci? Kamo greste, ak smem pitat?”, a ekipa za šankom to zainteresirano promatra, znači da nisi na jednom od prometnih odmorišta Marche, nego u ugodnoj lokalnoj gostioni negdje uz put i da si na tom putu već obogaćen s puno zanimljivih domaćinstava na proplancima, s dolinama kroz koje se još vuče magla, s malim skromnim crkvicama i dvorcima koje jednom želiš obići, ali i da sve to skupa traje i traje.
Deset sati je prošlo. Protežemo noge na kraju Črne na Koroškem, pored rudnika Topla, gdje se nekad vadilo olovo i cink, a podno Pece, koja je najistočniji greben Alpi Karavanki – prirodne granice između Austrije i Slovenije. Topla je ime potoka koji izvire u rudniku i topao je – u njemu žive pastrve i ne smrzava se zimi.
Ulazimo u šumu guste crnogorice s ruksacima na leđima i veselimo se novim vidicima, a do njih možemo doći samo usponom. Tlo je mekano od iglica, a svaka šumska jagodica razlog je za stati. Uskoro će to biti borovnice, jer sad su u cvatu. Temperatura oko 15 C i poneki oblak uvjeti su kakve si ljeti svaki planinar priželjkuje, a mi ih za sad imamo. Stalno se otvaraju novi vidici, samo da se i neki oblak ne otvori.
Nakon dosta znoja, jer uspon jedva da može biti strmiji, izlazimo na otvoreni greben. Pogled se širi, a staza sužava i sad vijuga kroz bujnu travu i razgranatu klekovinu.
Netko voli fotografiju planine, netko portrete, a moj favorit je cvijeće, zvončići su mi danas najdraži.
KNIEPSOVO SEDLO
Na raskršću puteva na Kniepsovom sedlu sjedamo na travu da malo otpočinemo. Neki nalazimo dobru poziciju u Austriji, neki u Sloveniji, a Silvani nije teško sve nas obići i ponuditi čokoladom iz Belgije. S jedne strane imamo strme litice, prostrane gradove i obrađena polja – Austriju, a s druge beskrajne planine obrasle crnogoricom nepovoljne za življenje i obradu tla – Sloveniju. Dok mi topimo čokoladu, iznad nas odvija se prava drama – oblaci se preslaguju, jure, žure, sve su tamniji i sve su nam bliže. “Hoćemo na dva – tri vrha u suprotnom pravcu, pa se vraćamo i onda penjemo na Pecu ili da skratimo?”, pitam. Nekad mi naiđe demokracija. – “Ako pokisnemo, svejedno je na kojem smo vrhu.”, kaže ekipa i to je stvarno točno, kao što je točno da je ovo ekipa kaja uvijek bira više. – “O.K. Onda idemo po planu!”
Prvi vrh zove se Knieps i visok je 2109 metara.
Dvadest i pet minuta kasnije sjedimo na vrhu Križnik iste visine i mjerkamo križ na trećem vrhu Bistriška špica na koji ipak danas ne idemo, radije ćemo na ovome guštati malo dulje. Previše smo na putovanje danas potrošili. “Vidiš ovu vijugavu stazicu na austrijskoj strani?, pokazuje mi Silvana. – “Da, baš je lijepa. Vjerujem da ide od jezera, a do jezera vozi gondola…”, otvaram aplikaciju, vidim da možemo složiti kružnu turu i tako nastaje plan za jednu subotu sljedeće godine, jer vidici su odavde predivni, a staze pitome.
PECA (2126 m)
Povratak do raskršća na Kniepsovom sedlu i uspon na Pecu ostavljaju bez daha. Znojni smo i sretni da ni kap kiše nismo imali, iako sad mi se čini da je to baš svejedno – i tako smo mokri. Prostran vrh obilježen malim cepinom nudi otvorene vidike i blag vjetar. Zimus je puhalo baš nemilosrdno. Pogledajte zimski uspon za usporedbu: Peca / Kordeževa glava (2125 m), Karavanke, Slovenija
Najbliža planina je stožasta Uršlja gora, a cijeli dan nam je u kadru impozantna Raduha, čijim stazama još nisam hodala. Najradije bih da dođemo kad je prekrije snijeg. Vrhovi Kamniških Alpa su u tamnim oblacima, prijatelji su tamo te se nadam da ne pada.
Spuštamo se prema domu putem kojim sam prošla zimi, dosta je dug, a na karti vidim da ima kraći, označen je kao T2-T3 i nema oznake ferate. Niti drvena iskrivljena tabla s natpisom “zelo zahtevna pot”, nije me uvjerila da je se klonim. Tek nakon pola sata kad su pred nama strmine osigurane sajlom i neugodno uske police u stijeni jasno mi je da ovo nije bila dobra ideja. “Vraćamo se.”, govorim, tu nema demokracije. – “Ovo nam je zamjena za treći vrh na koji prije nismo išli.”, većina šaljivo komentira ovaj strmi uspon dok se hvata stijene, jer ovo je uzbudljiva dionica, “trešnja na torti”, kaže Beti.
U domu na Peci smo jedini gosti, sva mjesta su naša, a ima i dovoljno hrane. Biram domaće kiselo mlijeko – tradicionalno ljetno jelo, a meni prvo ove sezone.
MATJAŽEVA SPILJA
Desetak minuta od doma, a nama na putu je spilja kralja Matjaža. Hajde, da i to vidimo!On je, samo da se zna, vladar podzemlja Pece. Eto.
Staza kojom se vraćamo dulja je od dolazne, stoga blaža. Mekana od otpalih iglica , uokvirena svježezelenom travom, a natkrivena piramidalnim krošnjama smreke, – jedinstvena. Povremeno izlazimo na livade. “Ne mogu se nagledati ovih tako zdravo zelenih šuma. “, komentira Silvana.
Odjednom put nestaje i pred nama se bijeli sipar, a tu je i rješenje u obliku desetak metara klinova i sajla na stijeni.
“Ako mislite da je avantura opasna, pokušajte s rutinom. Ona je smrtonosna.”, rekao je Paolo Coelho, a mi smo veselo nastavili dalje i bili u autu prije mraka.
Da nas policajac nije zaustavio u Velenju i zatražio Damira da puše, bili bismo na autoputu za Ljubljanu, ali… “Vozačku i prometnu molim!” – “Izvolite.” – “Jeste pili nešto od alkohola zadnja dva sata?” – “Niti kap.” – “Biste li puhali?” – “Može, nije problem.” – “U redu je. 0,0 promila. Sretan put vam želim!” E sad se ja petljam, jer mi se učinilo da je on naš đoker, koji nam se nije slučajno našao na putu, jer ništa u životu nije slučajno pa krenem: “Gospodine, do sad ste vi ispitivali, je l’ mogu ja sad malo?” – “Da. izvolite!” – “Vraćamo se u Zagreb. Koju biste nam cestu preporučili?” – “Hm, preko Sevnice vam je najbolje.”, trebala sam ga odmah eliminirati kao nekompetentnog i zahvaliti se na takvoj pomoći, ali… “O, ne. Tako smo došli i trebalo nam je četiri sata.” – “Stvarno?! Onda odite preko Celja, pa za Brežice.” Tako smo promijenili rutu i ne idemo na autoput za Ljubljanu, nego nadalje slušamo upute GPS-a, skrećemo sa širokih cesta na uske i još uže, vozimo se kroz šume, samo čekam još jedno suženje i da nam navigacija svojim mirnim glasom kaže Dalje nastavite pješke… I držite se desno.
AvanturAna 