Kanjon blizu Graza zatvoren je 2020.g. zbog odrona koji je nažalost odnio tri žrtve. Obnova je trajala četiri godine i ovo je prva sezona da je opet moguće obići ga.
Dvadeseteročlana smo grupa i planinarsku turu započinjemo na parkiralištu na kraju grada Mixnitza. Dan je topao, ljetni, no s ponekim oblačkom i dovoljno vjetra da konstantan uspon kroz šumu visokih smreka učini gotovo ugodnim.
Nakon sat vremena smo pred kućicom gdje kupujemo ulaznice i ulazimo u carstvo drva, kamena i vode. U procjepu smo između visokih stijena koje je razdvojila voda ili njihovu razdvojenost iskoristila za svoj put.
Glasna rijeka Mixnitzbach pada u prštavim slapovima, zadržava se kratko u jezerima i nastavlja dalje šumiti svoj šum. Prolazimo cca 2500 prečki, to jest – 150 elemenata mostova/ljestvi pričvršćenih za stijenu.
“Ne znam kak bi hodal!”, govori Mario, “Razmak između prečki je kao u jednom vicu kad cura kaže da joj je jedan premalo, a dva previše”, neodlučan je, uglavnom nema razloga za nelagodu, jer su jako dobro postavljene ograde od fino obrađenog drveta u dva nivoa, jedino je jedan naš mladić, koji dosta vremena provodi u teretani, zamalo zapeo zbog širokih ramena. Za sve druge ovo je savršeno uređena staza za lagano kretanje zapravo krajnje negostoljubivim prostorom.
Puno su rada, drvene građe i znanja uložili Austrijanci da bi nam omogućili ovaj doživljaj gdje mlado drveće raste iz kamena i bori se za opstanak, voda se slijeva sa svih strana, a visoko gore vidi se i komad neba do kojeg vode stepenice. Savladavamo usput 300 m visine i gotovo 3 km.
Sat i pol veličanstvenog kanjona prebrzo je prošlo i ispred planinarskog doma Kod dobrog pastira, kako se samo lijepo zove, prilika je sjesti na travu ili na klupu, nešto fino pojesti i porazgovarati gledajući se u oči, a ne samo u ruksak, noge ili stražnjicu kao do sad.
HOCHLATSCH (1720 MNV)
Nastavljamo dalje šumskog stazom prema vrhu. Markacije su jako rijetke i stare, a staze izrovane bujicama vode pa se čini da ih je bezbroj i dobro je imati neku aplikaciju.
Izlazak na greben nagrađuje nas pogledom na zelenu dolinu, s lijeve strane izranja grupa ozarenih alpinista, čestitaju si na ispenjanom smjeru, a desetak minuta kasnije tri Zagorke, koje žive u Grazu, došle su feratom. Ima tu raznih mogućnosti za planinarenje.
Neočekivano nam se ukazao naš današnji cilj – vrh Hochlantsch, najviši vrh ove predalpske regije.
Pruža dobar uvid u šumovite planine, koje nas okružuju, i umjetno jezero do kojeg bismo se spustili da smo nekim slučajem došli autobusom i ne moramo se vratiti na isto mjesto.
Igor i Ana opet imaju novu pozu, a ja lijepo molim prijedlog za bolju zajedničku fotku za neki sljedeći vrh, jer to sigurno može bolje.
Lijepo je i pomalo vjetrovito na ovom dobro posjećenom vrhu, ali moramo nazad.
Čujemo razne jezike, viđamo na nogama japanke i pozdrav na engleskom de izaziva srdačne reakcije, pa se odlučujem za “Ahoj!” I to puno bolje prolazi. Svi mi veselo odzdravljaju. “Bogzna kaj to znaći na njihovom jeziku, valjda nije niš prosto, komentira Mario. Odgovara mi tako jedan planinar jednako veselim “Ahoj!”, pa ga pitam “Are you from Chech Republic? – “No, I am from Pula!” I tako… Sad se sigurno u Puli priča kako je staza bila puna Čeha.
Za ručak biram dom Steirischer Jockl, ispod vrha.
Moje nepce je zadivljeno knedlama od špinata u umaku od sira. Čime su neki dječaci zadivljeni, neću reći.
Neki od nas se po nekoliko serpentina drvenih stepenica spuštamo prema crkvi . Najprije zadivljuje krovište, zatim pročelje, onda drvena unutrašnjost, a sve to ispod strme litice. Wow!
A za to vrijeme na terasi doma zabava drugog tipa.
“Ajmo se tu slikati s ovim drvenim Jocklom!”, zove me Goran kad sam se vratila, “Pa, dobro.”, ne čini mi se da je posebno zanimljiv, no nema veze i čudim se da tri junaka čekaju spremni s mobitelima da nas uslikaju, a onda sam ugledala krajičkom oka i s nevjericom, kako se jedan dio čovječuljka podiže… Wow, baš me iznenadilo!
Sad na terasi Kod dobrog pastira nema nikoga, tek konji željni pažnje guraju svoje velike glave da ih pogladimo.
Vraćamo se jednostavnim putem koji obilazi kanjon, jer u ovom smjeru je zabranjeno kretanje. Uživamo u šumskom ambijentu staze koja nas vraća na ulaz u kanjon, do naplatne kućice i dalje kao što smo došli. Za kraj kod parkinga tko hoće moći noge u Mixnitzbach, rječici koja je iskoristila svoju moć da zaustavi čovjeka u jurnjavi za boljitkom i da mu priliku da ponovo pronađe sebe u spektaklu kamena, drva i vode, u kanjonu kojeg nikad ne bismo pohodili da nije ovog skromnog ledenog potoka.
AvanturAna 