Jutros smo napustili brod Moja Maja u Splitu. Puštam da se slegnu dojmovi sa sedmodnevnog krstarenja jugom Jadranskog mora i oblaćim ferata set – pojas, ipsilon i kacigu. Većina s broda otišla je svojim kućama, ali nas tri Sandra, Mirjana i ja još se nedamo.
Stojimo u Omišu, 30 km južnije od Splita, na ušću Cetine u Jadran, a okružuju nas gotovo okomite stijene tristotinjak metara visoke. Dok se dolje zelena Cetina miješa s plavim morem, 70 metara iznad kroz dvije stijene probijeni su tuneli i spaja ih most – Omiška obilaznica puštena u promet prije godinu dana. Nevjerojatno! Vrh jedne od tih stijena je naš današnji cilj.
Dan je sunčan i već pretopao, no pirka lagano i obećavajuće. Dugo se već divim fotografijama s ove ferate i veselim vlastitim. Prvi susret sa stijenom donosi poznato uzbuđenje nepoznatog i sigurnost toplog kamena pod rukom.
Do utvrde Mirabela također vodi osigurana staza, ali mi se danas zadovoljavamo tek pogledom na nju, jer ne znamo što nas čeka.
U početku se ne ukopčavamo, a onda ipak, jer svakome se može dogoditi pogreška. Ferata je dobro osigurana i zadovoljstvo je kretati se njome, a o pogledu na sasvim drugačiji gradić, koji se ugnijezdio između stijena, zatim na Cetinu – zelenu ljepoticu koja vijuga ususret plavom beskraju da ne govorim. Zbog tog pogleda i jesam ovdje, no dobro, možda malo i zbog uzbuđenja koja ovakav uspon nudi.
Jedna lagano prevjesna stijena s klanfama, tu se penjemo kao po ljestvama koje vise unatrag, jedna ravna dionica i puno prebrzo, nakon svega dva sata, ispred nas se ukazuje utvrda Fortica.
Sjedamo u hladovinu da pojedemo neki slatkiš i još jednom si čestitamo na odličnoj odluci da nakon krstarenja ne idemo doma. Zidine Fortice dobro su očuvane i zadovoljstvo je biti ovdje kao i porazgovarati s Nenom iz PD Imber, koji ovdje radi: “Odavde se dobro vidi Brač, Hvar i Šolta. Omiški gusari, lukavi i žilavi, bili su vladari ovog područja puna tri stoljeća, i nitko nije prošao neopaženo – bez plaćanja ili borbe.”
Kaže da na Omiškoj Dinari, udaljenoj dva sata, možemo spavati u njihovom domu Luda kuća i tako mi daje ideju za izlet s planinarskim društvom, koji ću staviti na raspored dogodine, jer želim da ovakav dan dožive i drugi. Ovo je vjerojarno najbolji vidikovac Jadrana, a gledala sam ovih dana s vidikovaca Visa, Korčule, Mljeta, Hvara i Lastova…
Spuštamo se šumskom stazom, klizimo povremeno po siparu i za pola sata smo u sad već užarenom Omišu. “Evo mi smo se spustile i možemo se naći s tobom.”, zovem prijateljicu Anitu, koja ima privilegiju živjeti u ovom čudesnom okruženju, “Dođite onda kod mene!”, rekla je i nije trebala dvaput ponoviti, već smo bile na pragu njene stare kamene kuće, koju sunce ne može tek tako ugrijati.
Jeste za Cedevitu? – Jesmo!
Imam raviole u umaku od tikvica, hoćete? – Hoćemo!
Jučer sam se vratila iz Dolomita, imam crno i rosse. Koje ćete? – Rosse!
Odlične smo gošće, ništa ne odbijamo, samo da znate!
“Razmišljamo o Radmanovim mlinicama. Je l’ se može tamo kupati?”, pitamo nakon što smo se do sita naprićale. “Možete se i morate okupati u Cetini, to je nešto posebno, a i zaista će vas osvježiti!”, ispratila nas sa srdačno, kao što nas je i doćekala draga Anita, koju sam upoznala u berbi maslina u jednoj ludoj pustolovini ljeta 2023. u Postirama na Braču.
Kupanje u moru na pješčanoj plaži Omiša godi opeklinama od meduze koje sam zaradila pred par dana na Visu, a ujedno se opraštamo od mora nakon ludog tjedna na Jadranu.
RADMANOVE MLINICE
To je restoran, koji se nalazi na petnaest minuta autom, a u kanjonu rijeke Cetine, sagrađen na nekad gospodarski važnom mlinu.
Hoćemo jesti, nećemo jesti – pobijedilo je hoćemo i sad uživamo u hladu na velikoj terasi. Hrana na jedrenjaku bila je lagana mediteranska i zaželjele smo se nečeg jačeg, dalmatinske pašticade i pastrva na primjer.
“Ajmo sad naći mjesto za kupanje!”, a pronašle smo markacije planinarske staze i slijedile ih dalje i dalje uz zelenu Cetinu, pokraj poneke vikendice i rafting centra dok nismo pronašle savršeno mjesto za kupanje.
Dok se presvlačimo mašu nam mnogobrojni raftingaši u punoj opremi ( kacige i prsluci za spašavanje), to je ovdje popularna aktivnost.
Da, voda je osvježavajuća, no vrlo ugodna ili sam ja sasvim izgubila kriterije.
Vraćamo se do auta, skupilo se trinaest kilometara u nogama, a i dan je na izmaku. “Hoćete da idemo na soparnik?”, pita Sandra. “To mi je želja još od prvog planinarenja po Mosoru!”, i već pišem u navigaciju “Soparnik to go”, jer tako se zove moderan restoran koji priča povijest lokalne junakinje Mile Gojsalić, Poljica i ovog tradicionalnog jela.
ZNATE LI ŠTO JE SOPARNIK?
Staro jelo spremljeno od uvijek dostupnih namirnica: brašno, voda i sol za vučeno tijesto, fila od sitno nasjeckane blitve, luka, češnjaka i maslinovog ulja. Uzele smo i za odmah i za doma.
A MILA GOJSALIĆ?
Legenda kaža kako je te sudbonosne 1530.g. mlada Poljičanka Mila Gojsalić otišla u šator turskog osvajača Ahmed-paše i za slobodu svojih Poljičana žrtvovala ono najvrednije što je imala – svoj život. Zavela je pašu, ušuljala se u spremište baruta turske vojske i zapalila ga. Osmanlije su je htjeli uhvatiti, ali, kao svaka prava junakinja, ona nije mogla dopustiti da padne u ruke neprijatelju. S turskom vojskom za leđima hrabro je trčala do litice s koje puca veličanstven pogled na ušće Cetine te skočila u smrt.
Uglavnom, trebala nam je velika snaga volje da se uputimo prema Zagrebu i svojim obiteljima, a ne na spavanje u obližnji dom Malačka, gdje uvijek ima mjesta za avanturistice poput nas. Valjda će nas i doma primiti!
AvanturAna 