Trostruki užitak – kajak, brdo i more – otok Prvić

7. lipnja 2025.

“Pronašla sam odgovor na pitanje zašto stariji osjećaju da im vrijeme brže prolazi.”, zapoćela je starija kći razgovor uz kavu u jedno, naoko, sasvim obično jutro. – “Nemaju novih iskustava, pa im je sve isto, kaže istraživanje” – “Je li?! Ma zamisli, a baš smo Goran i ja razgovarali s kolegom iz društva, koji se bavi kajacima, da za naše planinarsko društvo organizira kajakarenje iz Baške na otok Prvić. Nisam bila sigurna hoću li ići, no sad izgleda nemam izbora.”, odgovaram svjesna da se užasavam dubine, valova, plivam stilom “kumica”, a o veslanju naravno nemam pojma. Neću da mi vrijeme samo leti, proleti i odleti, a ako to znaći da idem u toj orahovoj ljusci preko Jadrana – idem!

Ekipu smo pozvali, odaziv je odličan i sad se još samo mogu nadati lošoj vremenskoj prognozi da me spasi.

Nije.

U Baškoj smo na Krku. Izlazimo iz kombija, spremamo stvari u napromočive torbe, a odjenuli smo se za tri u jedan avanturu: za veslanje – majica dugog rukava sa zaštitom od UV-zraka, badić za kupanje, duge nogavice za planinarenje, na nogama šlape za vodu, u ruksaku gojzerice za oštar kamenjar, kapa, sunčane naočale i biciklističke rukavice da ne dobijemo žuljeve od vesla.

Igor iz Alpha kayakinga na obali nam demonstrira upotrebu vesla: “Veslamo u paru i za sve je odgovoran drugi, prvi samo vesla i zadaje tempo. Garantiram vam da ćete to za petnaest minuta svi savladati i kretati se u željenom smjeru.”, a onda podiže veslo okomito i dodaje “Ako podignem veslo ovako znači da želim da dođete do mene, a veslo podignuto vodoravno znači da stanete odmah gdje god bili.” Slušam ga mirno i gledam prema pučini, srce hoće iskoćiti, ali ne može, jer se grlo steglo od straha.

I tako, sad kad nam je sve jasno – isplovljavamo!

Rasporedili smo se po dvoje u kajake, a puno sam truda u odabir partnera uložila, pronašla jedinog s iskustvom i uzela ga za sebe. Hvatam veslo kao da je velika kuhača s dva kraja i bacam se na posao, jer prvi zadaje tempo. Kad se Stjepan pridružio i zagrabio doslovno me zalijepilo za sjedalo. Jurimo između svakako okrenutih kajaka, koji se pokušavaju snaći, a pogledom tražim pojas za vezanje – nema ga, dobro, barem imam prsluk za spašavanje.

Dan ne može biti ljepši, nebesko plavetnilo i morske dubine igraju neku svoju igru i moru daju nestvarnu tirkizno plavu boju, a mi uranjamo vesla i klizimo morskom površinom s osmijehom i blagim povjetarcem na licu. Svi strahovi ostali su daleko iza, na šljunčanoj obali Baške.

Igor diže veslo okomito, želi da mu se približimo. “Dođite bliže hridima, ljepše je, a imamo uskoro i prvu atrakciju!”, želi da imamo što bolji doživljaj. Za mene to znači da veslam kao i do sad, samo nas Stjepan treba nekako zaokrenuti desno prema stijenama. Otvara se procjep između visokih litica, novi svijet smaragdno zelenog mora, a mi ulazimo polako širom otvorenih očiju, jer ovo je raj!

Sljedeća stanica je djelomično nadsvođena uvala, a na desnoj stijeni otvor oko dva metra iznad razine mora. “Postavit ću uže da se po njemu lakše popnete u spilju.” More je ovdje vrlo duboko. Prvo se spuštamo s kajaka, plivamo, penjemo jednu prevjesnu stijenu u skliskim sandalama za vodu da bismo opet stali na noge u mračnoj špilji, gdje sa stropa vise stalaktiti i šišmiši. Penjemo se i puzimo u tišini da ne probudimo životinje, a da bi izašli na balkon iznad ekipe i mahnuli im. Ludnica!

Ali to nije sve, treba se vratiti. “A sad ti skačeš!”, kaže Igor jednostavno kad je Mario izronio i već se vidim kako izranjam iz morske pjene poput fatalne morske sirene, sva ozarena zabacujem kosu kao u staroj reklami za pipi i otvaram oči, ali iz usta izlazi “Ne, ja ne skaćem.”, i samu sebe sam razočarala. Uspon na kajak zaslužuje samostalan blog ili ništa.

Ponovo smo u kajaku – na sigurnom, ne mogu vjerovati da to govorim. Veslamo pored svjetionika Škuljica te uplovljavamo u uvalu plaže Baškotića porat kao iskusni kajakaši. Iznosimo kajake na kopno da ih more ne odnese i bacamo brzinski kupanac u svoj odjeći i tako je mokra od špiljarenja. Svježi, dok se s nas još slijeva more, u šlapama za vodu i natikačama penjemo se na liticu iznad uvale Rupa, da je sad vidimo odozgora.

Prije par godina, jednako zadivljeno sam ovdje stajala nakon što smo obišli umjetničku instalaciju Kapi pored pojila za vodu – mergel i uzbudljiv vrh Bag.

“Sad moramo biti ozbiljni. Prelazimo Senjska vrata široka 850 metara. Veslamo bez pauze i zajedno, da bismo bili vidljivi gliserima, jer gospodin iz Sveta Nedjelje može biti bilo gdje. Krenimo!”, rasporedili su se Igor, Mario i Alan da nas paze i sigurno doprate na drugu stranu. Iza leđa ostavljamo svjetionik Škuljica, a lijepo vidimo svjetionik Stražica na Prviću ispred sebe.

OTOK PRVIĆ

Prvić je nenaseljeni otok, ako ne računamo nešto ovaca, dug 7,4 km, a naš cilj je šljunćana plaža, gdje obuvamo gojzerice, iz spremnika kajaka vadimo ruksake i krećemo uz suhozid uzbrdo na planinarski dio današnje pustolovine. Planinarskih staza nema.

13:30 Najtopliji je dio dana i ne znamo što nas čeka, osim sigurnih 4,5 km nemarkiranog grubog kamenjara bez ijednog stabla. Naš vodič Mario je za nas istražio put. Najviši vrh je Šikovac (356 m), no ne idemo preko njega, daleko je za ovako topao dan, ali ipak dosežemo 300 metara visine.

Već nas po drugi put nadlijeću bjeloglavi supovi. Traže li slabu kariku u našim redovima? Ručak? E, ništa od toga!

Ispred nas ispružili su se Goli otok i Sveti Grgur, u pozadini Rab, a direktno ispod na plaži naših deset kajaka, koje su dopratili Igor i Alan, te dvije kolegice, koje su odabrale izbjeći pješački dio danas.

Otok je neočekivano zelen, travnat, grmovi smilja i kadulje mirišu opojno i nezaboravno. Spust nam je najavljen kao užasno strm, grub sipar , no srećom nije tako strašno, a prizori prema moru? – Top! Možda su vam boje preintenzivne, no takav je ovo dan – intenzivan u svakom pogledu.

Ne znam hoće li neki kupanac ovo ljeto nadmašiti ove danas, a pravo vrijeme je i za ručak, “Misliš za večeru?!”, dodaje Mario i podsjeća da je već prošlo četiri…

Ponovo smo na kajaku. “Za povratak nam treba oko dva sata.”, obavještava nas Igor.

More je u povratku nemirno. Skačemo, i samo što ne poletimo. Kao da sam ponovo u mehaničkom sjedalu Cinestara na projekciji Nemoguće misije 8 u 4DX formatu, ali ne brinem, jer imam svog Toma Crusa i mi jurimo, siječemo valove, penjemo se i padamo.

“Sad ćemo zajedno prijeći Senjski kanal. Ovaj kajak ide prvi”, izdvojilo je iskusno Igorovo oko malo sporiji dvojac, “i da nisam vidio nikoga da ide ispred njih, je l’ to jasno?”, čvrst je Igor, vidi da se ekipa malo otela i na kratko vraća disciplinu, uglavnom još smo jednom prešli škakljiv dio bez problema.

S veslom u rukama udobno smješteni ljuljuškamo se na plavom lebdećem tepihu. Lijevo – desno, jedna ruka gore – druga dolje, poluokret lijevo, sad isto tako desno, što se mene tiče novi plesni pokret, lagano i opušteno plešem s Jadranom. “Daj, da ih pustimo naprijed. Baš mi je lijepo vidjeti ekipu ovak’ na okupu!” – “Dobro, možemo mi biti i otraga, ako hoćeš.”, složio se Cruise, ali zaboga! Jel’ to Baška ispred nas?! Zar je već gotovo?

I tako… Ako nikad ne prijeđeš svoju granicu, kako ćeš znati gdje je?

Evo kako je to Igor iz Alpha kayakinga vidio:

7.6.2025.

Prvi vod druge satnije treće bojne četvrte specijalne brigade HPD Sokol Zagreb, pod zapovjedništvom poručnice Anice Varga, pregazio je neprijateljsku utvrdu Prvić kao plitak potok!

Pod okriljem dana, taktičko – izviđačkim kajacima izvršila je desant na sjevernu plažu otoka. Jake brdsko – pješačke snage, uz asistenciju mornaričkih postrojbi, preko surovog i neprohodnog terena, izvele su manevarski obuhvat, izbile na južnu plažu i time ostvarile veličanstven podvig, koji će se izučavati na najprestižnijim svjetskim učilištima.