31. svibnja 2025.
Ime su dobile po ilirskom plemenu Karni, a protežu se između Dolomita i Julijskih Alpa granicom Italije i Austrije u duljini od oko 110 km.
Izlaskom iz auta na kraju doline Ugovizza jasno je da je ovo početak jednog idiličnog planinarskog dana. Rapsodija boja uvertira je u raskošne planinske vizure koje nas očekuju.
Boris, naš najstariji član, u jednoj ruci drži bocu pelinkovca, a u drugoj čaše. Rođendan mu je. Osamdeset i četvrti. Što reći? Sretan mu! Malo je takvih planinara i malo je takvih ljudi.
Zelene livade cvatu u svim bojama, poneka romantična drvena bajta viri iz visoke trave, sloj tamne crnogorice osigurava dozu svježine, a nazubljeni vijenac zasniježenih alpskih vrhova dijeli nas od beskrajnog plavetnila bez ijednog oblačka.
Strmo je. Znoj izbija iz svake pore. Hladovina visoke tamne crnogorične šume štiti nekog drugog. Idemo preko, iz daljine idilične livade, direktno gore. Znala sam da markacija nema, ali nema niti jasno utabane staze i tako do sedla između Monte Cocca i Cime Belle.
Rapsodija sunca s okusom soli.
Ali vrijedilo je! Izlazimo na travnati proplanak Monte Cocca, kako se samo lijepo zove! Veselje se širi na sve strane kao i pogledi. “Evo, pogledaj, vidi se Grossglockner!”, govori Davor, a ono je Ancogel , tamo sam bio prošlu subotu.”
Neki leže, neki trčkaraju s jednog vidikovca na drugi, neki bi sve to odjednom, a ja ih obilazim s kutijom kolača – crnac bez jaja, jer ovo mi je prvi izlet s vodičkom iskaznicom. “Anči, je l’ bi ono bio Dobratsch?”, pokazuje Goran rukom vrh na kojem smo uživali u snijegu prije dva mjeseca. Slažemo se da jasno vidljiv toranj mora značiti samo to.
Vraćamo se na sedlo istim putem i penjemo stazom koja to nije, a zapravo je ovdje svaki put dobar – ne možeš pogriješiti. 🙂
Lijepi vršić, kako ga još zovu, ima granični kamen i nadalje prema Monte Sagranu slijedimo bijele betonske stupiće, tu tanku liniju između Austrije i Italije.
Tek pri usponu na Monte Sagran nalazimo crvene mrlje na stablima smreka, čijom se hladovinom konačno koristimo.
Da bismo zadovoljili cijelu definiciju planinarenja koja glasi: Planinarenje je kretanje po planini snagom vlastitih nogu, a s ciljem osobnog užitka, predlažem odmor na livadi prije posljednjeg uspona. Taman je jedan kumulus zaklonio sunce, a ugodan vjetar potvrdio dobar izbor trenutka za odmor.
Monte Sagran je također travnat, pomalo nestašan, razbacan i intrigantan, ma baš takav da svatko pronađe mjesto po svojoj mjeri – svoju tišinu i svoju vizuru.
Obilježen je križem i malom statuom Majke Božje.
Gledaj kako se jasno vidi Monte Lussari! – Wow! – Onda je ono iznad Cima de Cacciatore! – Da, još ima snijega ispod vrha. – Ako je ono visoko Mangart, onda ovo pored moraju biti Ponce. – malo se brine Alex, ide tamo uskoro.
Sad kad smo se osušili i nemamo više uspona, prilika je da odjenemo posebno ruho – vodičke majice, ovo nam je prvi put, a prvi se pamte!
Spustivši se do raskršća dalje nas vode prve prave markacije danas, a vode nas šumskom stazom od borovih iglica, poljima borovnice, koje će nekog drugog razveseliti u kolovozu, preko toplog potoka do austrijskog vikend naselja i talijanskog doma Rifugio Nordio Deffar. “Tu si htjela da spavamo?!”, pita Silvana oduševljena prizorom i nesretna ujedno, jer ništa od toga. – “Da, tu bi spavali da se prognoza za nedjelju nije pokvarila.”
Ovo je područje popularno po turno skijanju, a na karti vidim ucrtane staze za krpljarenje – hodanje po snijegu sa krpljama. Baš sam ih nedavno kupila i druge zime moraju u akciju, a ovdje mora biti izuzetno lijepo kad se ovi blagi obronci zabijele. Jedva čekam!
Pojeli smo i popili što je tko htio i za sat vremena bili kod auta, ali to nije sve!!!
ŠETNICA ORRIDO DELLO SLIZZA
Pored Tarvisia žubori rječica Slizza, pored nje vodi ograđena drvena staza, a do nje u kanjon se spuštamo po bezbroj drvenih stepenica ugrađenih u šumsko tlo, s drvenim rukohvatom s obje strane. Hvata me smijeh. Na ovih milion stepenica nisam bila spremna, a ni drugi – već smo se nahodali danas. To je, čitam dok ovo pišem, sto deset metara visine, a isto kao tridesetak katova zgrade. “Sad si ga uprskala! A takav dobar izlet je bio.” – “Haha, morat ću peći kolače cijelu godinu i to ne samo ovaj brzinski crnac bez jaja kao danas, nego one složenije!”, dodajem. No kad smo konačno doteturali do rijeke i kad sam vidjela da zastaju, vade mobitele i da se val veselja opet širi znala sam da mi je oprošteno. Staza duga dva kilometra provela nas je osvježavajućim kanjonom i blažim putem vratila na početak uz miris rascvalih đurđica.
Passegiata Orrido dello Slizza oduzima dah dvaput. Prvi put stepenicama, drugi put ljepotom prizora.
E, sad kad se bliži sumrak i kad smo riješili kolač, koji sad nije samo bez jaja, nego je ostao i bez glazure, jer se zalijepila za poklopac e, sad je gotovo!
Hm, ili je ovo tek uvertira u ljetnu sezonu planinarenja koja tako dobro ide s vodom?!
AvanturAna 