Škocjanske jame i Trst ili Za one koji moraju negdje subotom

Kad ne možeš naći nijedno mjesto gdje meteorolozi ne predviđaju kišu ili buru za vikend, a ti moraš nekud ići, jer ono “zavući ću se pod poplun i cijeli dan čilati u pidžami” možeš izgovoriti samo ful bolestan, zavuci se pod zemlju. Ne dva metra ispod zemlje, to ne valja, nego sto četrdeset metara – to je, tko bi rekao, puno, puno sigurnije.

I tako stojimo nas četvero, koji moraju negdje subotom, u redu ispred blagajne u parku Škocjanske jame da kupimo karte i krenemo u vođeni obilazak u deset sati ujutro. To je prvi ulazak u danu, a novi kreću svakih sat vremena. Vodiči nas dijele u tri grupe: “Prva skupina v slovenščini, druga v angleščini, in tretja skupina pa ima vodstvo v talijanščini.” Što odabrati? – Biramo vođenje na slovenskom i ulazimo u upoznavanje podzemnog toka rijeke Reke dugim svježe betoniranim hodnikom.

Diskretno postavljena rasvjeta u Tihoj jami otkriva nam svijet stalagmita, stalaktita, a kad se oni spoje – stalagnata i još mnogo oblika čije nazive još ne usvajamo. “Sad se nalazimo ispod parkirališta.”, zanimljiv je vodič.

Spuštamo se stepenicama. Hladno je i bučno. Ispod nas huči rijeka Reka. To je Šumeća jama. “Ponekad kad pada puno kiše nivo rijeke naraste za čak sto metara.”, govori vodič. – Nevjerojatno!

Podzemni kanjon dug je 3,5 km, širok 10 – 60 m, a visok do 140 m. Pažnju nam privlače stepenice uklesane u stijeni, a povremeno osigurane sajlom i pitam može li se tamo proći. “Ne, nikako. Njima su se služili samo prvi istraživači ovog prostora.”, odgovara vodič.

Ali nismo zadovoljni tim odgovorom i saznajemo na recepciji da se može unaprijed dogovoriti obilazak putem prvih istraživača u grupi od 2 – 8 osoba u trajanju 3 – 4 sata, a za 100 eura po osobi. Sigurno je zanimljivo, no vrijedi li nam to toliko? Vidjet ćemo, ali ne danas. Sad idemo prošetati vanjskom stazom i uživati u svježezelenoj boji ranog proljeća, visokim stijenama i otvorenom nebeskom svodu. Možda ipak nisam podzemni tip.

Kružna poučna staza vodi nas šumom, zatim građenom drvenom stazom iznad Škocjanskih jama iz kojih smo upravo izašli. Okružuju nas visoke stijene, između krošanja stabala izviruje toranj crkve u selu Škocjan, a Gorana je zarobio opojan miris jorgovana.

Mogli bismo odavde nastaviti u pravi planinarski dan prema vrhu Velika Vremščica (1028m) i dobro se nahodati, no nekako smo danas blago turistički nastrojeni i draže nam je krenuti prema Trstu, u potrazi za planinarskom šetnicom Rilke pored dvorca Duino. Zanimljivo je da i rijeka Reka, koja izvire u Hrvatskoj na južnoj strani slovenske planine Snežnik, teće u istom smjeru i ulijeva se u Jadransko more na tom području, znači mi samo pratimo tok ove rječice.

ŠETNICA RILKE

Treba strpljenja za prelazak talijanske granice, ali zato lako nalazimo parkirno mjesto na samom početku šetnice i krećemo s kišobranom u ruci i s nadom da nam neće trebati.

Od dvorca Duino izgrađenog na hridi, a na kraju istoimenog gradića, započinje staza koja je dobila ime po pjesniku koji je ovdje pronašao inspiraciju za svoje najpoznatije djelo Devinske elegije – Raineru Mariji Rilke.

Hodamo po samom rubu klisure visoko iznad Jadranskog mora od jednog vidikovca do drugog. Neodoljivo je nagnuti se preko ruba, pogledati okomito dolje, vidjeti razne grmove cvijeća dok valovi i dalje uporno zapljuskuju stijene i mijenjaju ih.

Tu je i bunker iz drugog svjetskog rata, ali Dražen više voli cvijeće.

“Odlična staza!”, govori Goran, “Već se vidim kak’ tu ponovo ponovo šetam, sa ženom.” I ja ću doći ponovo, moram vidjeti gdje se naša rijeka Reka uljeva u more. Osim toga i dvorac Miramare sigurno ima lijep okoliš, a danas to ne stižemo.

Vraćamo se istim putem bez kapi kiše, bez ikakvog vjetra. Jedina zapreka je velika nezaobilazna skupina turista, kojima je svaki kamen prepreka, a nisu godine u pitanju.

“Hajdemo još prošetati Trstom, da se prisjetimo mjesta gdje smo nekad šopingirali!”, želja je polovice našeg malog tima koji mora nekud subotom. – “Pa, zašto ne?!”, druga polovica veseli se pojesti nešto fino u talijanskom restoranu. “Alex, nedavno si bila u Rimu. Sigurno si jela nešto fino. Daj mi ideju!” – “Parmigiana – jelo od prženog patlidžana s umakom od rajčice i s ribanim parmezanom mi se posebno dopalo.”, usmjerila me jednostavno.

TRST

Da se parkiramo u strogom centru grada uz obalu mora bila je vrlo optimistična zamisao, no imali smo sreće i sad šećemo pješačkom zonom pored grandioznih zgrada, ispred besprijekornih fasada austro-ugarskog štiha, a među ušminkanim Talijanima. Neki su, moram napomenuti, primijetili samo Talijanke.

Većina restorana se otvara u šest, no evo jedan je otvoren, a nama samo jedan i treba. “Un tavolo per quatro, perfavore!”, govorim u baš finom restoranu. Zadovoljni smo jer su nas primili i to vrlo ljubazno, a možda baš i nismo primjereno odjeveni.

Pizza, lasagne i parmigiana, bira e cappuccino – sve je njami, baš onako kako to naša nepca oćekuju u Italiji, a tko voli biti subotom doma – čistiti, kuhati, gledati englesku ligu, čitati knjigu, što god – samo neka, ne mislim ja da je to manje dobro. Važno je jedino da je svatko zadovoljan svojim izborom, jer možemo birati – svako jutro svatko za sebe odlučuju kako će provesti dan. Naš je ispao iznad svih očekivanja. Kakva je tvoja savršena subota?