Mosor

3.- 4. svibnja 2025.

9:45 Na području smo Splitsko-dalmatinske županije, u malom mjestašcu Sitno Gornje iznad Splita. Ruksak je na leđima, krema za sunce nanesena, a šešir glavu čuva. Krećemo prema planinarskom domu Umberto Girometta širokom stazom između cvjetnih grmova, pored veće grupe planinarskog društva Željezničar i za manje od sat vremena evo nas ispred doma.

Tu su domaćini Špiro i Duje. Pokazuje mi Špiro naše sobe za spavanje i pita kamo ćemo danas. “Na Svetog Juru.” – “Uf, ma to van je previše! Izmrcvarit ćete se, a zašto!?”, slušam i ne dam se smesti, jer znam da to ova ekipa može, no malo me poljuljalo ovo “A zašto?” “Ajte lipo na drugu stranu do Vickovog stupa, a sutra na Juru kraćim puten da vam bude lipo i da nam dođete opet!” Hm…

“Ekipa, moram vas razočarati – imamo mušku i žensku spavaonicu, takva su pravila.” – “Au, što ćemo sad?!”

11:30 Ostavili smo višak stvari, pojeli, popili, guštali i sad lagano krećemo prema Ljubljanu polegnutom stazom kroz nisku makiju. Dolje vidimo Split u svoj njegovoj raznolikosti, no samo ako dignemo pogled sa staze, a ja to ne radim. Gledam u tlo pred sebe kao da sam izgubila vjenčani prsten i lupkam štapovima. Ne smijem iznenaditi poskoka, a znam da ih ima.

Vrisak izlazi iz mojih usta, evo ga krivuda metar ispred mene i zavlači se među kamenje na drugoj strani staze. Uf, mislim da jedan vodič ne bi trebao vrištati. Idemo dalje. Oprezno i brzo gazim po vrhovima kamenja kao da je između solna kiselina, a ne tek nježna trava, samo da na travu ne stanem i evo opet zmija prelazi na drugu stranu.

Ukopala sam se na mjestu. Mislim da ovo nije poskok – brže se kreće. “Hoćeš da ja idem prvi?”, pita Dražen, koji je trenutno iza mene. – “Ne, mogu ja to!”, moram ojačati i evo mi ubrzo nove prilike. Omela sam jednog kapitalca – prelazi naš put polako da nam pokaže svaku šaru, dugo vitko tijelo i elegantno kretanje. E sad je dosta. “Dražene, hoćeš ti malo, molim te?”, pitam kad je šuštanje u grmlju utihnulo, a ja opet prodisala.

“Gorane, znaš što treba učiniti ako dođe do ugriza? Jesi li gledao Smogovce?”, pita netko iza. – “Naravno!”, odgovara spremno i nadalje valjamo baš svakakve fore, koje nisu za pisanje, ali jedino tako uspijevamo maknuti misli od mosorskih gmizavaca.

Izlaskom na greben dobivamo svježi povjetarac i široke vidike, a čini se da zmija ovdje nema. Samo mali dinamični gušteri. “Da možeš biti bilo koja životinja, što bi bio?”, pitali Crnogorca. – “Zmija. Ležiš – ideš.” Teško je odvratiti misli.

Vrh Ljubljan (1262 mnv) iznad Splita. Dan savršen za upoznavanje Mosora, sunčano s blagim povjetarcem. Dolje u gradu popodne će igrati Hajduk i Dinamo. Svoju igru sad igraju navijači. Tuku se, a snimke stižu, evo i do nas 1262 metra iznad. Izležavamo se dugo, čekamo Željezničare da nas fotkaju.

Ostavljamo Ljubljan veselim Željezničarima, a mi lagano grebenom prema sljedećem vrhu Vickov stup. Greben nije preuzak, no opasan je za noge. Svaki korak treba dobro odmjeriti. Vadim mobitel iz okopasne torbice, saginjem se da u kadar uhvatim cvijeće te mogu tek pogledom ispratiti power bank koji je ispao, a sad se odbija od stijena i odlazi sve dalje i dalje. Nema veze, ne dao Bog većeg zla, kupit ću drugi.

Zadivljena sam gustim i točnim markacijama. Svaka čast markacistima PD Mosor. I bez karte ili navigacije mislim da je nemoguće pogriješiti.

Ima ovdje raznih kamenih formacija i vrlo izazovnih dionica, a čuje nas se kao da ide skupina slijepaca – stalno lupkamo štapovima.

Vickov stup je planinarsko sklonište promjera dva metra. Jedini smo ovdje, vrijeme je savršeno i nemamo nijednog razloga za žurbu. Treba samo odabrati najbolji kamen i ponuditi dobru priču. Tako ćemo saznati što se nudi u gay hotelu na Malti, kako se presvlače trekerice nakon utrke, zašto se ne smiješ opravdavati, kako se danas banjava i još puno toga.

Veliki Kabal je sa svojih 1339 mnv najviši vrh Mosora. Obilježen je velikim drvenim križem, a tu su dva betonirana stola s klupama. 1339 metara niže privodi se kraju derbi Hajduk – Dinamo. “Da imamo dalekozor mogli bi pratiti igru odavde.”, komentira Ana, a onda se zaorilo …i u nebo s njim i u pakao…

Spuštamo se prema domu Girometta – to je još sat i pol ljutog krša uz nešto šuštanja u grmlju i razgovora o hrani, jer vrijeme je za večeru.

Zavlačimo se u čistu mekanu posteljinu i veselimo doručku na terasi. Josipa će nam pripremiti kajganu sa sirom, kavu i čaj.

Nakon doručka na terasi pozdravljamo se sa Špirom i Josipom, uzimamo sve stvari sa sobom i spuštamo do auta, da se prebacimo osam kilometara dalje u selo Čotići, odakle se planiramo popeti na Juru, no hoće li biti tako lako? – Neće. BMW odbija suradnju, za razliku od stanovnika koji su odmah priskočili i utvrdili da je potreban novi dio, koji u nedjelju ujutro nije moguće baš nikako nabaviti. Ono lijepo je da je svatko dao svoj doprinos – prijedlogom, telefonskim pozivom, strpljenjem. Riješen je prijevoz za Zagreb dvoje iz ekipe i servis u Splitu odmah ujutro, pa sad ipak svi zajedno krećemo na Juru. Yes!

Dok čekam da Goran doveze drugi dio ekipe na polaznu točku na kraj sela Čotići (Dubrava), prilazi mi stariji gospodin i zainteresirano pita kamo idemo. “Na Svetog Juru.” – “Ajme! Ne bojite se poskoka? Puno ih je ove godine.”, a baš ti hvala, mislim si. “Jeste bili na vrhu?”, pitam ga. “Jesan, ja san lovac pa bi spavali ponekad na Juri, a ujutro išli u lov.” – “A što ste lovili?”, pitam iako nisam sigurna da želim znati. “Divlju svinju, divokozu, a ima u novije doba i muflona, uvezeni su.” Ma, krasno. Ne znam zašto Survivor ne snimaju ovdje!

Valjda je preopasno.

“Ekipa, ako na stazi bude nelagodno ili vidimo još jednu zmiju, okrećemo se i idemo na kupanje u Omiš.”, teško mi je krenuti.

Staza prati makadam, preko livade ulazi u šumu i to je zapravo ugodna hladovina, malo je nezgodno jedino što je stalno uzbrdo. Izlaskom na greben dobivamo blagi povjetarac i otvorene poglede na vrhove koje smo obišli jučer, kao i na uspon koji tek trebamo savladati. Greben je uzbudljiv na ovom dijelu. Uz povremenu upotrebu ruku pravo je olakšanje kretati se njime nakon teškog šumskog uspona.

Na vrhu je kamena kapelica, koja služi kao sklonište u slučaju potrebe. Pogled na Omiš, Omišku Dinaru i ušće rijeke Cetine budi želju za daljnjim istraživanjem. Da smo barem i sutra ovdje!

Neki to rade ovako:

ali nije obavezno, može i ovako!

Spuštamo se istim grebenskim putem, laganim korakom, ništa danas ne šušti u grmlju ili samo ptice glasnije pjevaju pa ne čujemo i ne, nismo sreli ni vepra, ni divokozu, ni muflona.

Bila sam na Mosoru prije četiri godine i osim kamena oduševila me raskoš cvijeća. Vidim da je to neponovljivo. Neponovljivo kao i atmosfera koju ovaj vikend imamo.

Povratak autom traje i traje. Svi se vraćaju u Zagreb nakon praznika rada spojenog s vikendom. “Jeste kad bili u konobi Vinko u selu Konjevrate?”, pita Dražen. – “Ne.” – “A jeste kad bili u restoranu sa šest preporuka za Michelinovu zvijezdu?” – “Nee.” – “Hoćete ići?” – “Hoćemo!!!” Tako smo se kućama vratili u ponedjeljak!