30/3/2025
Da, opet ustajanje u pet, polazak u šest, kava na odmorištu Voklo u pola osam, ali nemojte misliti da smo mi neki posebni luđaci, rijetke ptice – ovdje je uvijek gužva. Danas susrećemo prijatelje iz Rijeke. S Aleksandrom prijateljujem već duže, a Roberta evo tek upoznajem, a kao se oduvijek znamo (FB). Idu na Dobratsch u Austriju. Htjela bih ja i to! Slažemo se da je najveći problem planinarenja što je nemoguće obići sve vrhove čak i u našem okruženju na tri sata autom recimo, kamoli dalje, a svaki je poseban na neki svoj način i sve ih želimo doživjeti, osjetiti pod nogom, na svakom ostaviti kap znoja.
Jezero Jasna na izlazu iz Kranjske gore naša je startna pozicija. “Idemo prvo provjeriti kakav je odraz Prisojnika u jezeru danas.”, hm, voda je nemirna, ustreptala te slika nije oštra – znači opet čarobna.
Staza započinje mostom, nastavlja uz urbanu drvenu ogradu, krivuda uz aleje vrijeska u punom cvatu, uz rasute kukurijeke po šumskim prostranstvima – idilična i raznovrsna, a ujedno je strma za poludit. Pitam se kako ćemo se neozlijeđeni spustiti po ovom vlažnom isprepletenom korijenju i kamenju prekrivenom razmočenim lišćem u tvrdim gojzericama, koje nosimo zbog dereza. Moguć je povratak drugim putem, ako snijeg dozvoli, tko zna.
Nekoliko je izgrađenih vidikovaca. Na prvom vidikovcu ja – besramno hodam sa samo jednom gamašom – desnom, lijeva je negdje u stanu ostala, bolje da mi je jedna noga mokra nego obje.
Na drugom vidikovcu grad Kranjska Gora poznat po mnogim outdoor aktivnostima. Trenutno su najtraženija skijališta, a puno je hotela i restorana.
Izlazimo na čistinu i jasno vidimo Dobratsch. Obasjan je suncem i ne mogu ne pomisliti da bi možda bolje bilo da smo tamo, a onda savladavamo još jedan uspon i suočavamo se sa stijenama najviših planina Julijskih Alpa prekrivenim novonapadalim snijegom i hvatamo slobodne ležaljke ispred najslađeg planinarskog doma u Sloveniji. Wow
Zavaljeni gledamo i ne vjerujemo. Kakva pozornica! Sve veliki igrači. Škrlatica bez srama dopušta da je dodiruju oblaci, Prisojnik se pravi da to ne vidi, između njih stoji Razor čvrst i pouzdan, a sve to ispred najljepšeg balkona Julijskih Alpa.
Idem pozdraviti domara i vidjeti hoću li za ručak jotu ili pasulj. “Primož?” – “Da, ja sam.”, zahvaljujem mu na informacijama o snijegu koje mi je dao putem messengera i još pitam: ” Hoćemo li se vratiti preko Planice kružno ili ovuda istim putem.” – “Jooj, ne znam, nitko tamo nije išao…” – “Dovoljno ste rekli. Sve mi je jasno već po izrazu vašeg lica. Jednu jotu za mene i vidimo se nakon Ciprnika!”
A iza objeda valja malo prileći, zar ne? Sunce je baš upeklo, milina kako grije. “Anči, daj kremu za sunce!”, pruža ruku Goran.
Sat vremena kasnije ipak krećemo prema vrhu, čisto da ne izgorimo, jer nisam imala kremu za sunce.
Dvadeset minuta kasnije staza koja vodi grebenom borove šume zaustavlja nas na trenutak na vrhu Vitranc i pušta dalje prema Ciprniku. Stazom se lako hoda, iako je pored staze snijeg dubok gotovo metar. Snijeg na granama se topi i kaplje po nama, a najradije za vrat i zato hodamo dosta brzo.
Srećemo planinare u niskim cipelama i stopalicama, a jedan mladić prošao je kraj nas u kratkim hlačama. To što ja imam samo jednu gamašu nije vrijedno spomena. Puteljak je dosta nakošen i stavljamo dereze, malo je sigurnije.
Dobro da jesmo, jer do vrha treba savladati solidnu strminu, gdje iz snijega vire sajle kao pomoć pri suhom usponu.
Na vrh izlazimo uz prigodnu glazbu – taktove vesele štajerske polke, koja dopire iz doline sa skijaške skakaonice Planica.
Rasporedili smo se po malom proplanku Ciprnika i ne možemo vjerovati kakav savršen planinarski dan imamo. Staza na karti ide dalje do vrha Visoka peč, no pošto nitko tamo nije krenuo prije nas, nećemo ni mi. Raspravljamo o okolnim vrhovima.
Jasno se raspoznaje karakteristična stijena Jalovca na kojeg još nisam stala,
Okno na Prisojniku, čiji greben neću nikad zaboraviti,
Prijevoj Vršič i Mojstrovke gdje nas je htjelo otpuhati pretprošle zime i
greben Ponce.
Dugo danas guštamo na vrhu, toplo je, a vidici su neodoljivi. Čemu onda žuriti?
Spuštamo se oprezno, korak po korak, a i kako drugačije?
Malo ću se još samo okrenuti…
Još jedan trenutak zadržati…
I evo nas opet kod Primoža ispred Mojčinog doma: “Ste prišli na vrh? Je blo vse v redu?” – “Jesmo. Bilo je više od očekivanog. Prekrasan dan.”
Ova kava s pogledom jedna mi je od boljih u životu!
Kraj mene sjedi mlađi Slovenac žute bradice i veselih očiju s prijateljem i vidim da poznaju okolinu. “A koja je Škrlatica?”, pitam ga. Rado mi je pokazao i pita me jesam li bila. “Ne. Išlo je moje društvo, a ja sam baš tu subotu morala prati prozore.” – “Ma, da?”, smije se. “Da. Vikend prije obišli smo Kokršku i Jezersku kočnu, pa sam odlučila da je vrijeme za pranje prozora.” Dugo smo se zadržali u ugodnom razgovoru. Jedva čeka upoznati Velebit, Osorčicu, Medvednicu… Daleko mu je sve to, a malo slobodnih dana, govori dok gladi čuperak bradice. “Jesam ti sve točno rekao, Anice?”, pita me Davor malo kasnije, on je zadužen za vrhove. – “Jesi!”
P. S. Spustili smo se neozlijeđeni, tek sam povremeno iza sebe uz tresak ćula psovku. “Je l’ sve OK?” – “Je.”
AvanturAna 