“Dom na Peci je 1. i. 2. marta odprt. Vabljeni! Gaz do koče in na vrh Pece je pa tudi narejena.”, objavilo je na Facebooku planinarsko društvo Mežica, koje održava dom i još su mi na upit poslali točnu lokaciju odakle je staza ishodana. Odlično! Palo je ovaj tjedan dosta novog snijega i bez ove informacije ne bismo odabrali ovu planinu.
Nakon dobra tri sata vožnje iz Zagreba parkiramo se uz cestu Podpeca na lokaciji koju su mi dali i fotkamo ispred karaule (Terče) s freskom Tita, a svi smo mi nekad davno bili Titovi pioniri.
Danas mi je rođendan. Poželjela sam bijeli snijeg, plavo nebo i još se nadam smrekama okićenim snijegom.
Na početku staze nema snijega, samo kukurijeci i pjev ptica, no ubrzo smo na bijeloj podlozi i sa svakim novim korakom radost se širi žilama. Otvara se pogled na dolinu i susjedne planine, a ističe obližnja Uršlja gora, usamljena i šiljata.
Hodamo po savršenom tepihu od dvadesetak centimetara svježe napadalog snijega šumskom stazom, koja s vremena na vrijeme siječe širok kolni put. Grane prekrivene snijegom protežu se kao da žele dotaknuti nebo, a ono ne može biti plavije. Dan ne može biti ljepši, još samo da ne idemo uzbrdo!
Peca je dio planinskog masiva imena Alpe Karavanke – najdulje prirodne granice u Europi duge oko 110 km , a dijeli Sloveniju od Austrije. Stol / Hochstuhl (2236 m)- najviši vrh Karavanki
Nakon dva sata sjedamo na terasu planinarskog doma na Peci, na 1665 mnv. “Dober den, izvolite!”, srdačna mlada domaćica već je kraj nas. “Ništa za sad. Idemo prvo do vrha, poslije ćemo sjesti i uživati kod vas.”, objašnjavamo, “Nadam se da ćemo stići. Do kad ste otvoreni?” – “Otprti smo do tri, imate dost časa, a i imamo svega za pojesti – gulaš, pasulj, štrudle…”, uvjerava nas i mami lokalnom hranom da se požurimo. Nadam se da neće sve pojesti neki drugi gladni planinari.
Na sunčanoj terasi pijem čaj iz termosice, a Mirjana nudi domaće suhomesnate radosti.
Stavljamo dereze. Staza je ishodana i na nama je samo da je slijedimo nečujnim koracima. Srećemo nekoliko planinara koji se već spuštaju. Planina danas ispunjava sve moje želje – savršeno plavetnilo u kontrastu s bjelinom, a zasniježene smreke smjenjuje klekovina prekrivena još čvrščim slojem snijega i leda.
Nailazimo na odvojak za feratu koja vodi do vrha. Navodno nije teška, pa ju stavljamo u plan za neki ljetni dan, možda sa spavanjem u domu, jer dalek je to put.
S vremena na vrijeme stanemo i podignemo pogled da još jednom utvrdimo: “Kakav dan!” i predahnemo malo, jer uspon je konstantan i nije lak. “Pogledaj ovo savršeno stablo!” – “Da, a tek ova klekovina okovana ledom u kontrastu s nebom!”, mobitel mi je često u ruci ne bi li neku dobru fotografiju uhvatila. Meni su zapravo sve famozne!
“Evo, vidi se vrh!”, koliko god uživali u svakom koraku i pogledu, pogled na vrh koji je konačno na dohvat ruke vrijedi najviše.
Prostran plato vrha Pece obilježen je cepinom i upisnom knjigom i pruža široke vidike, na obližnju Uršlju goru, greben Košute i tako dalje. “Tamo su Kamniške Alpe, pokazuje Dražen, “Rekla si da su se neki iz društva zaputili danas na Grintovec?” – “Da, njih šestero. Možemo im mahnuti odavde!”
Odavde se otvaraju i nove mogućnosti za nastavak planinarenja po grebenu i možda bismo poželjeli ići dalje da vjetar nije leden, a želuci prazni. Sjedam da otvorim, za ovaj vrh odabranu, konzervu salate sa srdelom okusi zavičaja.
Možda zato što srdela nije hrana mog zavičaja ili samo nije predviđena za zimski uspon – neću to ponoviti. Prevelika količina ulja pri otvaranju izlijeva mi se po rukama, oprati ih mogu jedino u snijegu, a on je leden baš kao i vjetar, uglavnom, pojela sam te dvije srdelice s tri zrna graha i mislim da mi se u životu ruke nisu ovako smrzle. Jedva sam ih ugurala u rukavice, a i mozak mi se već smrzava zato ne prepoznajem jednu od dvije pristigle planinarke.
“Anice, jesi to ti?”, obraća mi se jedna od njih nakon nekog vremena, “Ja sam Željka, bile smo zajedno u Crnoj Gori, Durmitor – Crna Gora. “O, baš mi je drago! Otkud ti?” – “Od rudnika Topla, prtili smo dubok snijeg cijelim putem.” Znam da ovaj susret neću zaboraviti, jer susreti na vrhu se ne zaboravljaju.
Krećemo nazad istom stazom.
Boravak na otvorenom uvijek je blagotvoran za naše mentalne vijuge, koje se tijekom tijedna naprežu na svim mogućim područjima, opterećuju sitnicama i nevažnočama, a ovdje otpuste sve brige, strahove, jade, nepravde i sitna zamjeranja. Pod utjcajem ljekovitog bijelog savršenstva i hladnoće čistimo misli od nepotrebnih pritisaka takozvane civilizacije. Udišemo punim plućima ledene čestice. Bitno je samo da se krećemo, da nogu pred nogu opet i opet stavljamo.
Spustili smo se brzo i jednostavno. Do vrha nam je trebalo sat i pol, a za povratak do toplog doma jedan sat. Ostalo je variva od graha i gulaša dovoljno za sve. “Jeste vi pitali za stazu?”, pita domaćica doma dok nam donosi vruća variva i gulaše. “Da, to sam bila ja. Hvala za lokaciju, bez Vas se ne bismo usudili doći danas.”
Lagano se spuštamo prema autu istim putem, a s obnovljenim zalihama energije za tjedan ispred nas, poboljšane cirkulacije i višom razinom serotonina. Nadalje se s punim povjerenjem prepuštamo Draženovim šoferskim vještinama da nas sretne vrati doma. Vodimo ugodne razgovore, smišljamo nove planove, a onda zvoni telefon i više ništa nije i neće biti isto… Stradao je prijatelj na Grintovcu. Sjećanje na Ivana
AvanturAna 
Jako lijepo Anice😊
Sviđa mi seSviđa mi se