Najavljen je savršen zimski dan, temperatura malo ispod nule i nebo bez oblačka. “Ajmo nekud na snijeg!”, tražilo se u ekipi i zaputilo se šestero snažnih, veselih, iskusnih u Kamniške Alpe. Vratilo ih se petero. Petero nemoćnih, slomljenih, nijemih.
Jedan nesretni korak nakon bezbroj dobrih odnio je našeg Ivana s ovog svijeta. Zauvijek.
Ivan Rutnik, 43 godine vidim na portalu, mislila sam da je mlađi.
Upoznali smo se na izletu na Krofičku u ljeto 2019. godine, isto Kamniške Alpe. I njemu i meni je to bio prvi izlet s Dubravkom. Bilo je ljeto i bilo je vruće.
Sreli smo se ponovo na prečenju otoka Raba 2021., a tjedan dana kasnije pregazili smo Žumberačko i Samoborsko gorje. To je bilo taman po njegovoj mjeri, jer se bavio trčanjem i bio u odličnoj kondiciji. Pričao mi je o jedrenju s prijateljima, to je obožavao. Uvjerio me da je bezopasno, čista uživancija i da to moram probati, a najbolje u desetom mjesecu.
Živio je život punim plućima, bez žurbe, filozofiranja i kompliciranja. Uživao u nećakinjama kad je bio u Zagrebu, brinuo o roditeljima u Osijeku, penjao se srijedom na Sljeme s nama. O poslu je malo pričao, tek sad vidim kakva je faca bio.
Bio je tih i samozatajan, a zapravo aktivno pratio razgovor i uvijek iznenadio poznavanjem teme zanimljivim enciklopedijskim podatkom i konkretnim primjerima s najrazličitijih područja.
Puno smo toga prošli zajedno i ovaj gubitak mi je drugačiji od gubitka člana familije. Mislim da se u ovom hobiju povezujemo na drugačiji način. Bez civilno važnih činjenica – što radiš, koliko zarađuješ, koji auto voziš. Poznajemo se dublje, jednostavnije i možda zapravo bolje – znamo samo ono što je bitno, ono što jesmo.
Jedne subote Dubravko je pozvao u Samoborsko gorje. Znate i sami kakve su to ture! Javili smo se Jurica, ja i Ivan. “Došao sam samo zbog tebe, da nisi sama s ova dva brza hahara!”, rekao je i ušao u pekaru u Rudama, jer nije ponio ništa hrane sa sobom.
U kleti Poljanice sjeli smo i naručili štrudle. Rekao je da imaju najbolje bučino ulje i da ga moramo probati. Kupio je litru svjestan da ga mora nositi cijeli dan na leđima. Nalio je malo na plitki tanjurić od štrudle, izvadio okruglu pogaču koju je kupio dolje u pekari. Trgali smo rukama kruh, umakali i mljackali, a on je dolijevao, jer bilo je baš odlično i, očito, nezaboravno. Taj dan smo se, kao i inače, dobro nahodali, a u šumi je bilo onih narančastih lampiona koji izgledaju kao da su od papira. “To je peruanska jagoda. Jesi to kad jela?”, naravno da nisam. “Vanjski dio je otrovan, ali bobica je jestiva i slatkasta kad je zrela. Probaj!”, rekao je. Pojela sam jednu. Nije bila zrela. Bila je gorka, gorka kao ovaj nemili događaj.
Na Strahinjčici nas je lani iznenadio proljetni pljusak i sjeli smo u dom da se osušimo i pričekamo da stane. Izvadio je mobitel, otvorio neku meterološku stranicu, detaljno mi objasnio strujanje zraka meni nepoznatim rječnikom i rekao da će stati za pola sata i onda možemo dalje. Naravno da je bio u pravu. Koliko znanja!
Jedne subote prvi put nam se pridružila nova planinarka i već po dugoj pernatoj jakni bilo je jasno da je zalutala k nama. Baške Oštarije, Dabarski kukovi… Cijeli dan joj je nosio ruksak kao i pernatu jaknu, bio kraj nje otraga i znam da mu to nije bilo nimalo teško. Sve je to jednostavno i strpljivo odradio: “Pa, da. Zašto ne?”, rekao je. A sad ga je progutala planina. Nije to fer.
Bilo je tu još svih mogućih visina, tehnički zahtjevnih uspona, no nije se on time hvalio, bilo mu je važno da se kreće, da otkriva nova prostranstva i širi vidike.
Jednostavan, čistog neiskvarenog pogleda, širokog iskrenog osmijeha i dječačkog šarma- takvog ćemo ga pamtiti.
Popet ćemo se do Cojzove koče čim se snijeg otopi, u blizini zle jame posaditi nešto -vazdazeleni grm erike, na primjer, pogledati prema nebu i mahnuti mu…
“Nigdje sreća i očaj nisu tako blizu kao u visokim planinama.”, pročitala sam jednom.
Bio je dio nas na brojnim alpskim vrhovima, a penjat će se i dalje s nama. S nama u mislima.
AvanturAna 