22/2/2025
Pet sati je i trideset minuta. Plan je Veliki Snežnik. Tek se prve ptičice bude, a mi smo spremni za polazak na još mračnom parkiralištu u Prečkom. “Ekipa, imamo jedno iznenađenje za vas!” – “Je li dobro ili loše?” – “Hm, to ćete vi reći. Vrijeme na Snežniku je baš loše. Osim totalne naoblake najavljen je jak vjetar i mogućnost snježnih oborina, a istovremeno sjever Slovenije je bez oblačka, stoga idemo na Dobrču. To je kondicijski i tehnički slična ruta, a ispod vrha također imamo dom za okrjepu.” – “Može, važno da se ide!”.
Uf, dobro su to prihvatili.
Na odmorištu Voklo stajemo da bi stali u red za kavu, zatim u red za toalet, ali i sigurno sreli neke poznate nam planinare i saznali tko s kim i kamo ide baš kao na subotnjoj špici u Bogovićevoj, samo s kacigama umjesto šešira.
Parkiramo se kod crkve u Brezju pri Tržiču, a zapravo ispod Kriške gore (Tolsti vrh (1715 mnv) i Kriška gora), koju smo obišli krajem godine, također po snijegu. Makadamska staza uvodi nas u šumu. Malo je snijega, no puteljak je okovan ledom i male dereze su dobrodošle za siguran korak.
Dok se iz busena suhe trave probijaju ljubičasti cvjetovi vrijeska, mi smo se probili do vidikovca i pobacali umorna tijela po snijegom prekrivenoj osunčanoj livadi. “Savršeno je!” – “Ludnica! Je l’ moramo uopće ići dalje?”, čujem i ne vjerujem da to izlazi iz Božaninih usta. Božani nikad ništa nije teško.
Sljedeća točka odmora je livada s koje polijeću paraglajderi. Biramo svatko svoje najbolje mjesto, vadimo hranu i predstava počinje . Jedan mladić širi veliko platno, otpetljava užad, ukopčava se i evo ga već leti iznad šume. Slobodan, spretan i nadam se sretan, ja sigurno ne bih bila.
Uspon je strm, težak. Gotovo svaki planinarski dan ima jednu takvu dionicu, da osjetimo vrh kao nagradu. “Je l’ vidite kako danas složno svi hodamo? Nema razdvajanja. Jako mi se to sviđa!”, komentira Neva, a ona je vjerojatno najbrža od nas. “To je zato što sam naprijed stavila najslabiju kariku, sebe!”, smijemo se.
“Gledaj, jaglac! Moram ga uslikati.”, zastajem. – “O, nadam se da ih ima još puno, a mogu ih i saditi ispred tebe ako treba!”, komentira Igor.
Otvara se pogled na greben Košute, od Velikog vrha slijeva do Košutnikovog turna skroz desno. Danas moju pažnju imaju panjevi – skršena stabla od prirodnih sila ili srušena ljudskom rukom, svejedno ostaje trag njihovog postojanja, i dalje imaju svoje mjesto na svijetu.
Na vrhu Dobrče jedno srušeno stablo je klupa za odmor, stoga ćemo sjesti i odmoriti se. “Sa susjednog vrha, pet minuta dalje je puno bolji pogled. Ne znam zašto je ovaj značajniji.”, komentira Davor, bio je prije par mjeseci. Do Šentanskog vrha treba se malo spustiti, a onda metar više popeti, jer on je upravo toliko viši.
Šiljat i negostoljubiv, a otvoren na sve strane – prema Triglavu (Triglav (2864 m) u Julijskim Alpama, Grintovcu (Grintovec (2558m), Slovenija) u Kamniško-Savinjskim i Begunščici (Alpe Karavanke, Begunjščica (2060 m) i Vrtača (2180 m) – Slovenija) u Karavankama, kao da je razgledna točka na sve slovenske Alpe.
Jedna padina samog vrha prekrivena je vrijeskom (erika). To je drvenasti vazdazeleni grm i cvate tijekom zime. Dodaje boju prirodi kad je najpotrebnije.
Zadovoljstvo je danas boraviti na ovom vidikovcu i teško nam je krenuti natrag, ali planinarski dom na Dobrči poznat je po dobroj hrani, naročito po štruklima sa sirom s preljevom od borovnica. Brzo prebacujemo fokus i noga nogu sustiže.
Zauzimamo jedina slobodna mjesta na terasi i hitamo naručiti hranu i pića na šank. Ima i unutra stolova, no niti ne pomišljamo ostati, jer vani na suncu je baš ugodno toplo.
Da povratak ne bi bio tek povratak, idemo drugim, a i duljim putem. Krečemo se zasniježenom makadamskom cestom kroz gustu borovu šumu, preko Lešanske planine
pored Breške i Bistriške planine ugodnom snježnom stazom. Kroz krošnje visokih starih smreka probijaju se sunčeve zrake, a mi koračamo nečujnim koracima po besprijekornoj bjelini nizbrdo. Barem se nakratko prestajem pitati kako bi nam bilo na Snežniku, jesmo li dobro odlučili Goran i ja. Sigurno bi nam bilo hladnije, sigurno opasnije, vidici nikakvi, možda uzbudljivije. Saznat ću na fb, netko je sigurno tamo bio.
Nebo je zaista bilo bez oblačka, a kod auta smo prije mraka. “Bili ste odlični i hvala vam što ste tako dobro prihvatili promjenu plana u zadnji čas. To nam ujedno otvara nove mogučnosti. 🙂 Slijedeći izlet je Lepa Komna, a zapravo tko zna?!”
Snježnim stazama Julijskih Alpa – Lepa Komna(1530 mnv) ili Lepa Komna – Triglavski nacionalni park
AvanturAna 