9/2/2025
Nedjelja, prokleta nedjelja… Nigdje nikog pustinja, ali ne u našem slučaju. Nas je četvero i vozimo se kroz Sevnicu – mjestašce za koje nikad ne bismo znali da se jedna Melania nije tako zanimljivo udala. Izlazimo iz auta na kraju sela Cerje, u šumi smo. Putokazi su jasni, staza kroz šumu ugodna, divimo se raskošnim kukurijecima i bavimo fotografijom.
Opušteno i lagano, a onda se pojavila stijena. Okomita. Zbog nje smo i došli, no dugo nisam bila na ferati i malo me iznenadilo da je baš tako okomita. Iznenađena i s grčem u želucu montiram ferata set i kacigu te provjeravam paničar – valjda je to i dalje pouzdana oprema. Stijena je bogato opremljena klanfama i sajlom za koju se ukopčavamo, no visoka je, tijelo visi unazad, ni ruksak ne pomaže i daleko je to od ugode za mene. “Wow, kakav pogled!”, govori Dražen kad je ispenjao dionicu, a mene baš briga za pogled, svjesna sam samo tvrdog kamena ispred nosa i jedva čekam da to riješim,
a niti Lili nije zadovoljna: “Zar je već gotovo?!”, pita.
Slijedi razvedeniji dio, hvatanje za stijenu i to je ugodnije, prirodnije i kratkotrajnije.
Moglo bi biti zabavno da mi desna noga ne drhti – voli ona, naime, imati širi oslonac od ovih neravnina na okomitoj stijeni, gdje računa samo na trenje. Jučer je pregazila osamnaest kilometara oštrog paškog kamena staze Life on Mars i nije se žalila, ali ovo, nije to za tebe – šapuće mi. “Kak’ si Dinaru ispenjala, ak’ ti je ovo teško?” čudi se Alex i pokazuje mi da mogu dalje i običnom stazom odmah desno. – “Ne još.” Inače, na Dinari sam uživala u svakom koraku i pogledu.
“Sad je još jedna stijena.”, najavljuje Alex, ona je bila pred godinu dana, a Dražen prije pet godina. Na ovom kamenu je više klinova nego klamfi, ali ima oprimaka za uhvatiti se. Ovaj put je ugodnije. “Moraš se samo upenjati, izašla si iz štosa.”, bodre me.
Dobro na ferati Lisca je da svaku od pet dionica možeš zaobići i ponovo se uključiti. Zapravo su izvođači jako dobro spojili ludo i jednostavno i stvorili stazu za sve – obiteljsku stazu. Nitko ne može reći da to za nju/njega nije. Sljedeći put vodim muža i djecu. Uspon traje svega sat vremena, a za povratak je dovoljno pola sata. Ferata je otvorena 2015. godine. Dugačka je 368 m, od čega na uspon odlazi 123 m, a 245 su prijelazi.
Nakon još jednog zanimljivog prijelaza našli smo se ispred novopostavljenih drvenih stepenica, a ispod stijene po kojoj ide najteži dio D/E težine. I kako da ja sad umjesto lagane staze odaberem ekstra tešku?! Kako?
Da je prva krenula Lili, koja je to savladala s lakoćom, možda bih i pokušala, ali nije. Dražen je krenuo prvi i s mukom savladao ovaj peti dio, potom se na istom dijelu s prevjesnom stijenom borila i izborila Alex.
Izlaz iz ferate je gotovo na terasu doma. Skidamo opremu, a Lili vadi fancy pljoskicu s Paškom travaricom: “Pa, gdje si do sad bila?! Možda bih se i popela da si to ranije izvadila!” Oni se presretni, a ja onako, pomalo…
Iznad doma je vrh Lisca visok 938 mnv, prostran, travnat, prikladan za piknik i roštiljanje na za to predviđenim mjestima. Rano nam je za ručak, stoga nastavljamo dalje preko još dva vršića, kroz rascvale kukurijeke i kraj ponekog grma jaglaca kružno do auta.
U restoranu u Sevnici puni su dobrih savjeta: Voda je za obraz, vino za dušu, a možete popiti i sok. Uzela sam cijeđenu naranču. U vinu je istina i nešto grožđa, a u velikoj čaši na stalku nude desert – Melanijinu oblekicu. Ili meni najdraži: Alkohol ne rješava probleme, ali niti voda. Naš problem trenutno je glad, a to smo ovdje super riješili i zaputili se sretni doma.
Jedino i dalje ne znam bih li bila ponosna na sebe jer sam izabrala sigurnost i ugodu lakšeg puta ili ljuta jer nisam prihvatila izazov. Najbolje da idem ponovo prvom prilikom i vidim što će biti, a prilike znam da će biti!
AvanturAna 