Monte Lussari (1788 m) i Cima de Cacciatore (2071 m)

18/1/2025

Kakav li je zimi? – Pitala sam se brišući znoj s lica u kolovozu 2024. kad sam s društvom stajala na vrhu Monte Lussarija očarana jedinstvenim hodočasničkim mjestašcem na na visini od 1766 mnv. Okruženo moćnim alpskim stijenama nudi miris kave, okus pizze i prepoznatljiv talijanski šarm. I samo pet mjeseci kasnije zovu me Dražen i Lili: “Hoćeš s nama u subotu?” Znam da su prošle zime htjeli stati na vrh Cima de Cacciatore, no zbog predubokog snijega su morali odustali na pola puta. – “Yes!”

U autu raspravljamo o više mogućnosti planinarenja i putovanja nego što stane na jednu stranicu bloga ili u trideset dana godišnjeg odmora, pa neću spomenuti baš nijedno, uglavnom ludih ideja koliko hoćeš.

Devet sati je. Na parkiralištu smo Camporosso blizu Tarvisia i što je važnije blizu gondole, ali ne, nitko ne želi takav uspon. Možda je iskoristimo za spuštanje da poštedimo koljena. Na početku smo križnog puta s teškim ruksacima na leđima. Široka šljunčana staza je zaleđena i odmah stavljamo mini dereze. Prestižu nas skijaši, neki sa skijama na nogama, a neki na ramenima. “Možda bismo i mi bili brži da imamo skije!”, komentiram. ” – “Ja, seveda. Morate poskusiti!”, baš se nasmijao visok, mlad Slovenac.

Treba savladati 1000 metara visinske razlike već do Mente Lussarija i teško je, baš pravi križni put, no znatno lakše nego što je bilo ljeti kad smo se rastapali od vručine, a i ljepše je hodati po mekom utabanom snijegu. Osmeročlana smo ekipa tj. Dražen i sedam mladih dama – sve obrnuto od Snjeguljice i sedam patuljaka te nestašna Border collie.

Brojimo križne postaje, prelazimo mostove preko potoka koji pratimo i evo nas na osunčanoj otvorenoj livadi snijega.

Iznad nas lete skijaši, ispred nas markantni Mangart skreće pažnju na svoju veličinu i ono najvažnije – dinstano povrće u mojoj posudi još je mlako.

Na raskršću smo puteva, može se prema Monte Lussariju i prema Cimi de Cacciatore, što jest naš izbor.

E, sad je snijeg dublji, naročito pored utabane staze, tako da nikad ne znaš kad će ti noga propasti, a hoće sigurno. “Gore idemo!”, diže Dražen ruku i pokazuje naš vrh. “Ma, daj! Stvarno? Ha, ha, samo vi idite!”, smije se Melita, sretna da joj to niti nije bila želja. Sjedamo da upijemo sunce, alpski ambijent i zajedništvo te stavimo prave dereze, jer nadalje je stvar ozbiljna. Dražen, Lili, Alex i ja nastavljamo prema vrhu nadajući se dotaknuti stilizirani križ i zvono, obilježja Cime de Cacciatore, a druga polovica će uživati u Svetom Višarju, kako ga zovu Slovenci.

Savršeno napredujemo gotovo ravnom dionicom dok nas zubato sunce drži na oku. “Ovdje nam krplje ne bi pomogle, jer je staza nakošena i jako uska.”, govori Dražen, tj. pokušava si oprostiti što nije ponio krplje iz Zagreba, a nije ih ponio jer ih i tako nemamo svi. Moje su, recimo, još u dućanu, a Alex i Lili ostavile su ih u autu.

U susret nam dolazi planinar, visok Slovenac. Mislim da ovdje planinare samo jako visoki mladići. “Jeste bili skroz na vrhu?” – “Jesam, ni lahko,” zagonetan osmijeh na trenutak mu je zatitrao na licu, “…anpak pokušajte. Imate moje stopinke, pa vam bo lakše in srečno!”, nije nas htio obeshrabriti i reći da su stopinke metar duboke!

I tako… Dolje je duboko, a gore visoko.

Borimo se na strmom usponu koji pokušavamo savladati cik cak kretanjem prateći stope, no svako malo netko je do kukova u snijegu i što se više koprca dublje tone. To zna izbaciti iz takta, neke u urnebesan smijeh, a netko u psovkama traži dodatnu snagu, pa je drugima opet smiješno, kao što je meni kad Dražen zaglibi. Prema nama juri turno skijaš i ne znam gdje bih se sakrila, strah me da nas sve ne sruši kao čunjeve u kuglanju, no stao je da nas pozdravi te dodao: “Najteži dio ste prošli, možete vi to!”, naravno i ovaj je vrlo visok.

Kad jedan od nas kaže: “Jaoj, ovo nema smisla!”, netko drugi spontano preuzme inicijativu: “Nećemo valjda sad odustati, gle kak’ se može!”, i povede novih sto metara. Tako se izmjenjuju četiri usijane glave dok jedna, nakon vala psovki, a usred propadanja, nije pitala: “Koliko je sati? Ako hoćemo uhvatiti posljednju gondolu u četiri, u dva se moramo okrenuti.” – ” Deset do dva je.” Sad mi je žao što sam to pitala, jer možda bi nadalje bilo lakše, možda bismo imali selfi ozarenih lica s vrha dok bismo se bez daha, ushićeni okretali oko sebe. Možda… Nikad to nećemo saznati. Bacamo čeznutljiv pogled prema vrhu, još 150 metara visinske je preostalo. Teška srca, ali laka koraka okrećemo se prema Monte Lussariju i grabimo krupnim koracima nizbrdo.

Pogledi su kakve samo priroda može ponuditi. Besprijekorni, beskrajni, božanstveni, a jednostavni.

Monte Lussariju prilazimo s leđa i stajemo na istoimeni vrh obilježen križem – jedini vrh danas.

Prvo što želim je kupiti tople čarape, jer danas sam došla bez gamaša i noge su mi već dugo mokre i smrznute. Srećom, ovdje trgovci znaju što čovjeku treba i kupujem možda najbolje vunene čarape koje ću ikad imati. Ekipa baš izlazi iz restorana i puna su im usta hvale – te kakvi su to njoki bili, capuccino meraviglioso, pizza kao nigdje, je l’ znate što je bombardino? – a mi gladni slušamo i sline nam se smrzavaju na vjetru.