11/1/2025
Kasnim na mjesto okupljanja, odužilo se rezanje i slaganje u kutije crnca bez jaja. Ekipa je već raspoređena po autima, Goran, kolega po vođenju, valja fore za volanom kombija. Ovo je prvi izlet u novoj 2025. godini i odaziv je odličan. Sve su to ljudi koje znam. Sretna sam stisnuti im ruku, vidjeti veselje u očima.
Dijelili smo ležajeve u skromnim planinarskim domovima kao i brige, strahove, rođendanske proslave. S nekima od njih sam dijelila izuzetno zahtjevne, kako kondicijski tako i tehnički, Dubravkove ture – mi smo kao ratni drugovi, veterani. Ni noćni usponi na Sljeme srijedom o kojima vodi brigu Igor, nisu šala iako je uvijek šaljivo – posebna je to borba s vlastitim snagama. Kakvo bogatstvo! S nekima sam dijelila uspon na Ararat, s drugima doček nove godine. Neki su sa mnom učinili prve planinarske korake. Naravno da mi nije teško za takvu ekipu ispeći crnca bez jaja, koji je nekako, ne znam kako – postao kolač društva.
Sve vremenske prognoze složne su da će danas nebo iznad Velike planine biti bez oblačka i bez vjetra, a novi snijeg, koji je pao jučer, taman je zatrpao tragove.
Od gostione Kranjčev rak, gdje smo ostavili aute, ulazimo u bogato zasniježenu šumu. Ako se netko danas ujutro zapitao zašto pobogu izlazi iz toplog kreveta dok je vani još mrkli mrak i debeli minus, a tijelo se samo želi okrenuti na drugu stranu, možda stisnuti uz drugo i nastaviti spavati, sad je dio sretnih koji šumom šire val oduševljenja. Bjelina nam širom otvara oči, dišemo punim plućima. Dok savladavamo sedamsto metara visine radost izlazi iz svake pore – u obliku znoja.
Mala planina (pašnjak u prijevodu) prostire se na prosječnoj nadmorskoj visini od 1500 metara i posuta je pastirskim kućama, koje su 1960. godine obnovljene po prijedlogu arhitekte V. Kopača. Za savršen dan treba nam i kavica, zato prvo idemo u Jaršku koču, dom s pogledom na zasniježene brežuljke. Uz kavu i čaj pojeo se moj kolač i sad lakše hodam dalje pastirskom stazom s pogledom na velikane Kamniško-Savinjskih Alpa.
“Dražene, jesi bio na Konju?”, pokazujem rukom na izdvojenu planinu, koja možda nekome i jest nalik konju. – “Nisam. Ti jesi?” – “O, da. Spuštali smo se po njoj okomitom klimavom feratom, a onda nastavili na Ojstricu i vratili se u Kamnišku Bistricu.” – “Ma daj! Sve to u jednom danu?” – “Hm, zapravo ne, prošla je ponoć kad smo sjeli u aute…”
A danas lagano i opušteno kao što ljeti kravice ovdje pasu travu, mi pasemo oči na ovoj ljepoti bez kraja i početka.
Prije nego se opustimo u najudaljenijem domu od našeg polazišta Zeleni rob, penjemo se na istoimeni vrh odmah iznad. “Odlično! Pogled je još bolji jer smo bliže Velikom Grintovcu, a Kamniško sedlo između Brane i Planjave čini se na dohvat ruke.”, oduševljena sam. – “Je li to najviši vrh Velike planine?”, pita Hrvoje, prvi put je s nama. “Ne, susjedni vrh Gradišče je malo viši. Nakon pauze idemo tamo.”
Naužili smo se ića i pića, neki u toplom domu, neki vani za stolovima s pogledom i tek sam malo razočarana što nema glazbenika kao što je to bilo lani, a onda se zaorila vesela i glasna družina sa tradicionalnim ritmom polke i valcera. Evo ih. Top!
Siti i zadovoljni idemo dalje na najviši vrh Velike planine Gradišče. U nastavku po grebenu je vrh imena Planjava i najradije bih da nastavimo dalje, ali onda ne bismo prošetali između još slikovitih koliba, kojih je ukupno 140 i iznajmljuju se, i fotkali se ispred crkvice.
Kapelica Marije Snežne na proplanku je zatvorena. Ljeti se svake nedjelje služi misa, a zimi samo na Badnjak.
Prema Domžalskom domu krećemo se u tišini i pratimo sunce koje se primiče rubu brdašca.
Gostiona Kranjčev rak je točka na i ovog savršenog zimskog planinarskog dana. Godina je tek počela i ne može uvijek biti baš optimalno, no ako se svi potrudimo tko zna! Tko peče kolač sljedeći put?
AvanturAna 