Cres – Tramuntana – Beli

15/12/2024

Kilometri Jadranske magistrale gube se pod kotačima, kadrovi prema moru smjenjuju se pred našim očima, jednostavno kao što se jednostavno sunce diže iznad horizonta. Jutro je. Krk. Cres. Dok Dražen hvata krivine s pogledom, iz zvučnika se probija dubok glas Elvisa Presleya i upotpunjuje atmosferu. “Molim te, pojačaj!”, sve je što želim.

Prva je fotografija izlazak sunca u luci Brestova, druga je zalazak u Porozini na Cresu, a sve između je još jedna avantura.

Ušli smo u salon na trajektu da plovidba od dvadeset minuta bude ugodna, jer vani je hladno zimsko jutro, tek malo iznad nule.

Mnogi planinari su danas odabrali snijeg, a mi volimo zimsko planinarenje otocima na kojima je ljeti nemoguće vruće.

Tramontana – sestra bure je hladan, suh vjetar praćen vedrim nebom, a šuma na sjeveru Cresa u koju ulazimo nosi isto ime s ponekim izmijenjenim slovom, nekad piše tramuntana, a nekad tramontana.

Bilo je to nekad naseljeno područje, nekoliko sela, puno ljudi, stoke, njiva i pašnjaka. Volovska staza kojom hodamo sagrađena je još u srednjem vijeku, a trenutno posuta šuškavim lišćem stoljetnih hrastova između kojih vire njegovi neobični okrugli žirevi. Podižem jedan da ga bolje pogledam, a ima ih i u krošnjama.

Neobična je ovo šuma, čarobna, kažu mnogi. Neobična, jer se ovdje šumom gospodarilo na poseban način: stabla su se rušila na nekoliko metara od tla i ostavljala da iz njih narastu nove grane, koje su ponovo odrezivali za ogrjev. Zato su stabla niža, kvrgava i pomalo nezgrapna – posebna, čarobna.

Poznata je i po stablima pitomog kestena. Konačno su nam pod nogama prve bodljikave košuljice. Ujedinjenim snagama pronašli smo jedan jedini plod, a jedan je stvarno k’o ni jedan u ovom slučaju. Kasnimo dva mjeseca.

“Ovo je najviša točka današnje staze, 406 mnv, malo ćemo sjesti i odmoriti.”, predlažem. “E, ak je to najviše danas, onda si moram svoju pivicu spiti. Je l’ imam tolko cajta Anči?”, pita Boris. “Apsolutno!”

Kroz prozračne krošnje proviruju kameni krovovi kuća. Ubrzali smo korak, radoznali vidjeti kako se nekad stanovalo, živjelo i radilo. Goli kameni zidovi jedini su svjedoci tog vremena, iz stepenica raste stablo koje sad nikom nije na putu, na oknima odavno nema stakala. Jedan šipak (nar) u dvorištu bogato je rodio, crvene se njegovi sada već suhi i ispijeni plodovi poput božićnih ukrasa. Naselje Niska čini šest napuštenih kuća, koje su naslonjene jedna na drugu (možda to objašnjava naziv sela) te jedna s novim prozorima i ograđenim vrtom, a gdje ima hrane ima i života.

Spuštamo se na drugu stranu otoka. Otvara se pogled na more i zasniježene velebitske vrhove. Boris je popio svoju pivicu. Neki smo pomalo gladni. “Gle, vidi se Beli!” – “Prekrasno!” Žurimo što prije doći u stari gradić na brežuljku, jedan od najstarijih na otoku, no zdesna su nove mramorne postaje križnog puta i mame nas. “Idemo prvo na križni put. Imamo dovoljno vremena.”, odlučujem.

U stijenu uklesane stepenice vode pored posljednjih postaja do križa i najboljeg pogleda danas.

Sjedimo na toplom kamenu s pogledom na Jadran i Velebit, predajemo se suncu, tišini i vanilin kiflicama, koje Gogač vadi baš u pravom trenutku.

Na ulazu u Beli gledaju nas prve ovce danas i većina brže bolje bježi od nas. Mjesto broji 54 žitelja, a ulice su prazne, tek nekolicina starijih razgovara ispred crkve. Klupe u crkvi su popunjene, zavirila sam. Jedina konoba u mjestu je preko zime zatvorena.

Dok crkvena zvona zvone za početak mise, mi se spuštamo još 130 metara do mora, jer nalazimo se na stijeni iznad mora. Idemo se zagledati u beskonačnost pučine, osjetiti bezbrižnost trenutka, možda umočiti noge i svakako nešto pojesti iz ruksaka.

“U ovom sam kampu ljetovala jednom davno.”, govori Alex i dodaje: “Dalje su dvije super plaže, ali samo se na prvoj smije boraviti, na drugoj je tabla s upozorenjem da se ne ide dalje, jer bjeloglavi supovi na hridima podižu gnijezda i trebaju mir.” Idem s Aleks kamenom stazom do sljedeće uvale, a supovima nećemo smetati.

Odmorili se jesmo, udahnuli morski zrak i okrenuli lice suncu, a sad se penjemo natrag. Oko Belog isprepleteno je sedam turističkih staza od kojih je svaka markirana drugom bojom, a mi smo na stazi Masmalića. Zna se da je to mali dobroćudni čovječuljak, koji živi u starom panju, a uvijek nosi plave hlače i crvenu kapicu. Pomoći će dobronamjernima, a odmoći nevaljalcima, odvesti ih na krivi put na primjer.

Prema nama je bio dobar i pomogao nam da pronađemo pojilište za stoku Palvanja

i najdublju jamu na otoku – Čampari, duboka je sto metara. Evo je na korak ispred mene. Gledam u tu crnu rupu i nije baš da mi se ulazi prva, a tome služi vodič, zar ne? U njoj su pronađena četiri cjelovita kostura spiljskog medvjeda i nekoliko endemskih vrsta kukaca. “Hm, tko će prvi ući? Možda Borise ti, jer si najstariji!”, nekad baš znam riješiti situaciju.

Nekolicina nas se spušta u jamu, koja je zapravo prostrana i nismo ovdje sami, ne, ne, ali smo jedini budni i vrlo tihi, jer nikako ne želimo probuditi ekipu.

Kružna staza od dvadesetak kilometara uz devetsto metara visinske razlike sasvim je dovoljna za jedan dan, kažu neka koljena. U Porozinu stižemo prije mraka i taman na željeni trajekt u 16:30. Nismo posjetili centar za oporavak bjeloglavog supa, niti obišli labirinte, moramo nešto ostaviti i za drugi put!

Sjedamo u aute i nastavljamo gdje smo ujutro stali: Elvisov bariton nastavlja gdje je ujutro stao, Jadranskom magistralom kojom smo se spuštali sad se penjemo, ugodan advent u Lovranu, savršena kavica u ambijentalnom caffe baru and home, sweet home again.