27/10/2024
Planina stožastog oblika na istoku Kamniško-Savinjskih Alpa privlačna je sa svih strana. Mene je očarala pri usponu na susjedni Tolsti vrh i rado sam prihvatila poziv prijatelja da ovu nedjelju provedemo na njenim stazama. Zapravo je najvažnije imati prijatelje istih interesa.
Polazna točka je dom pod Storžičem. Nalazi se u šumi i posljednji kilometri do njega vode po lošem makadamu i nisu ugodni za dobar auto. Polako i oprezno to rješava Tihomir.
Jutro u šumi je rosno. Magla se lijeno zavlači među grmlje i mladice smreka ne bi li što dulje ostala, a mi marljivo grabimo dugim koracima da se što prije iz nje izvučemo. Gljive raznih boja vire iz vlažnog lišća. Bilo bi lijepo naći vrganj, ali za to bismo morali stati i dobro se zagledati u tlo prekriveno smeđecrvenim lišćem, totalno promijeniti brzinu kretanja tj. ići u gljive, a ne na planinarenje.
Izbacili smo znoj iz sebe, izbili na stazu Škarjev rob i izgubili se u ljepoti novih vidika na svekolika prostranstva s druge strane prijevoja. Pred nama je krivudav put kroz nisku klekovinu s mirisom Pino Silvestre. Treba udahnuti duboko, osjećam da neće ova ugoda dugo trajati. Ispred nas su sive stijene i s ove pozicije izgledaju zastrašujuće.
Sonija je proučila puteve i odabrala najlakši da psici ne bude problem. Jack Russell, zvana Jack, ide spretno ispred mene s Marinom i Tihomirom, a dok je njoj dobro ja se ne brinem za težinu staze.
Stijena pod dlanom čini planinarenje kompletnim, a planinarenje po Alpama nije kompletno niti bez dionice sipara – to je sipko tlo nastalo mrvljenjem stijena nakupljeno ili nastalo u podnožju bregova, kaže rječnik.
Volimo i malo čelika na stazi. Ferata set ovdje nije potreban, ali je potrebno ponekad stati i okrenuti se. “Pogledajte malo iza sebe kak je lijepo!”, dovikuje Tihomir, a Sonija i ja tek sad odljepljujemo oči sa stijena.
Dok Zemlja zove oblake mi smo se digli iznad i na vrhu zadovoljno brišemo znoj s čela. Pametni preoblače znojne majice, a ja vadim hladnu krišku pizze od jučer, gladna sam.
Četiri metra visok i tristo kilograma težak križ od ariša s izrezbarenim cvijetom runolista dopremljen je helikopterom 1999. godine. Ubrzo je opremljen gromobranom, jer ga je pogodio grom. Od tada stoji ovdje i svjedoči posjećenosti i prolaznosti.
Svatko tko se želi zvati planinarom trebao bi proći osnovnu planinarsku školu, ako zbog ničeg drugog, a onda zbog upoznavanja ljudi istih afiniteta. Ja sam bila dio Matičine škole 2019. godine i sad na vrhu vidim poznato lice: “Matija, jesi to ti?” – “O, Anice, drago mi je da te vidim!” Matija sad vodi planinarsku školu u Matici, a ja sam odabrala Sokole. Izmijenili smo neke ideje i probleme. Volim raditi na povezivanju kako ljudi, tako i društava, i nadam se suradnji. Čemu se izdvajati? Tko je kakav naglašavati? Svi mi samo želimo imati ugodne trenutke u prirodi i biti u dobrom društvu. Upoznavanje novih ljudi važan je dio toga, a novi su zapravo prijatelji koje još ne poznajemo.
Oblaci jure, kovitlaju se, okupljaju, zbijaju redove i zajedno još snažnije obavijaju vrhove i nas. Zato odlazimo…
Do vrha se može doći i feratom kroz Žrelo, a spustiti bismo se mogli grebenom Psica da sa sobom nemamo psicu. Za nju bi to bilo opasno, stoga se spuštamo travnatom padinom, vrlo strmom. Maks to savladava puno lakše nego mi dvonošci.
Kad se ovako fotogenična stijena nađe na putu, nema nam druge nego popeti se i fotkati !
Na raskršću puteva Mala Poljana nalazi se drvena kućica lovačkog društva i putokaz koji nas mami na Tolsti vrh. Kaže da nam do tamo treba svega sat vremena, ali još sat natrag i debelo bismo ušli u mrak, zato odbijamo tu, inače sjajnu ponudu i nastavljamo dalje mirisnom crnogoričnom šumom. Posuta je gljivama. Crvene su mi najljepše. Ozbiljno sam skrenula s puta da pronađem i uslikam najljepši grm. “A kam je ona sad otišla?”, čujem iza sebe pitanje. “Bere gljive za muža, pusti ju.”, odgovara Tihi. Haha. Uz gljive uvijek pomislim na film Fantomska nit, gdje supruga priprema mužu otrovnu varijantu lisičarki (zavodnica se zove), on ih svjesno jede (s jajima) i daje se u njene ruke da ga njeguje (izliječi) – to je njihov način da se nanovo povežu (a joj).
Kod doma pod Storžičem smo, a još nije pao mrak. “Hoćemo ući i nešto popiti, možda i pojesti?”, pitam. Dok je ekipa pijuckala vrući čaj potvrđujući staru makedonsku – “Čista vodica, bistra glavica”, ja sam riješila porciju ričeta i uvjerila se da je najukusnije ono jelo koje jedeš kad si gladan.
AvanturAna 