8/9/2024
U tišini stoljetne šume Pokljuke, a ispod visokih ravnih stabala smreke udišemo vlažno jutro s mirisom gljiva. Puno kiša je palo proteklih dana na ovom području, a u visinama i prvi snijeg – u austrijskim vrhovima i do dva metra. Lagano se penjemo. Kroz krošnje se probija jedna sunćava zraka i otkriva dijelić nebeskog plavetnila. “Je li to moguće?”, čudim se, “Fotkajmo se brzo, možda je to jedina danas.”, nitko se ni usudio nije nadati tako nećemu. Sto posto oblačno uz mogučnost kiše – složne su bile sve stranice vremenske prognoze protekli tjedan.
Dva sata gazimo ugodnom šumskom stazom, skidamo se i oblačimo, jer povremeno zapuše izuzetno jak i hladan vjetar. “Ništa mi nije teško kad znam da me čeka vruća kava u domu.”, govori Silvana, “Već osjećam miris!”, dodaje, a svi se mi veselimo toplom gutljaju i slatkom zalogaju, a kad tamo dom zatvoren!
Razgovarala sam s domarom u petak. Rekao je da je snijega oko doma napadalo desetak centimetara i da smrzava te trebamo dereze, a za okolne vrhove nije znao, jer još nitko nije bio. To je bilo prije dva dana. Danas su tu tek ostaci snijega, a od domara ni traga – zakljućano.
Valjda su sva noćenja otkazana zbog lošeg vremena, no mi koji ćesto idemo u planine, uvijek sa sobom imamo nešto hrane i dovoljno tekućine, jer iznenađenja kao ovo danas uvijek su moguća, stoga vadimo hranu iz ruksaka, toćimo vruće čajeve iz termosica i raspoređeni po osunćanim klupama uživamo svim osjetilima, samo “Ima netko kave možda?”, ćujem vapaj iza sebe.
Osim nas tu su tri avantururistice iz USA, koje su sigurno premašile sedamdesetu. Pitam ih koji im je glavni cilj ovako dalekog putovanja. “Provesti vrijeme zajedno i vidjeti nove prostore.”, odgovaraju mi sa smješkom, ne idu na vrh, nego se vraćaju na Pokljuku i vrlo su zadovoljne, zapravo sretne. Baš ih je lijepo vidjeti.
Lagano krećemo prema Debeloj peči, svjesni da možda nećemo moći doći do vrha zbog vremenskih uvjeta.
Stablo isćupano iz korijena i sad je zanimljiva kulisa za fotografiju, kao i prije dvije godine kad sam ovuda prošla.
Sa stabala ariša snijeg je skinuo, još uvijek, zelene iglice – nisu imale priliku obojiti jesen u žuto.
Spuštaju se mladić i djevojka u ljetnim tenisicama, ne mogu nastaviti dalje, jer im snijeg ulazi u tenisice i nisu Česi, nego Amerikanci.
Izlazimo na greben s kojeg se otvara pogled na Triglav, a udar vjetra nas gotovo baca u dolinu Trente. Opak je i čini se da nije pametno nastaviti dalje, a onda se smiri i pušta suncu da nas potakne da nastavimo svoj put. Gazimo snijeg do koljena. U susret nam dolazi nekoliko visokih mladih Slovenaca. “Jeste bili na vrhu?”, koristim priliku pitati ih. “Jesmo, ampak ni bilo lahko. Strmo je i piha vetar.”, odgovaraju sa zagonetnim smješkom i dodaju “Napravili smo vam trag, vama bu lakše.” “Hvala vam na tome!”, zadovoljna sam da je netko prošao prije nas, a vjetar smo već osjetili, nadam se gore nije puno jaći. Zaobilazimo vrh Okrogleš, iz snijega vire stijene po kojima oprezno gazimo, a kad dignemo pogled sa vlastitih cipela vidimo visoko ispred Debelu peč. Sigurna sam da prošli put nije bilo ovako strmo.
Zadržali smo se minimalno na vrhu Debele peči, jer nema ovdje peči koja bi nas grijala, a vjetar je na mahove nemilosrdan, ledi krv u žilama. Vidljivost je odlična. Bijele se triglavske stijene, sumnjam da itko danas hoda njihovim stazama. U daljini obrisi Kamniško Savinjskih Alpa pričaju svoje priče…
Spuštamo se istim putem do Blejske koče, koja je i dalje zatvorena. Jedini smo gosti na sunčanoj terasi i dugo se izležavamo na ugrijanim klupama. “Hajmo preko planine Zajavornik!”, predlaže Božana.
Dobra je to odluka bila, jer osim tvrdog zrelog sira, koji ovdje proizvode, mogli smo naručiti dugoočekivanu kavu, varivo, štrudlu i tako zapečatili još jedan uzbudljiv planinarski dan, a sve zato jer se nismo dali zasrašiti vremenskom prognozom, koja je bila totalno pogrešna, tj. bila je to samo prognoza…
AvanturAna 