Reichenstein (2165 mnv), Eisenerzen Alpen, Austrija

24/8/2024

Izašli smo iz Hrvatske, prošli Sloveniju, ušli u Austriju, prošli Graz, a kako se cesta sve više sužavala i završila ispred planinarskog doma Hirn – alm, tako se i brzina našeg kretanja smanjivala i nastavila kao planinarska tura s ruksakom na leđima, a brzo i zaustavila. Bacamo se po šumi uništeni . “Ovo je slično težak uspon kao i prošli na Monte Lussari Križnim putem.”, govorim sva znojna. – “Nama je svaki uspon zapravo Križni put.”, dodaje Goran B. i izaziva smijeh, jer to je, zapravo, istina.

Jutro je sunčano, a temperatura previsoka za naše planinarske želje. Najavljenog oblaka s prognoze Alpenveraina nema. Da nas znoj ne peče za oči i da nam pogled nije prikovan za korjenastu stazu, kroz vrhove smreka mogli bismo vidjeti naš današnji cilj – sivu stijenu Reichensteina, no možda je i bolje ovako. “Imam pitu od jabuka, ti znaš stazu, pa odaberi gdje ću je izvaditi.”, govori mi Dijana.

Napuštamo šumu i otvaraju se vidici na visoke planinske travnjake, a mi otvaramo drvena vrata ograde preslatke kolibe Krumpenalm. “Jesi sigurna da ne upadamo na nečiji privatni posjed?”, pitaju me sumnjičavo, no brzo su se snašli i otkrili prirodni rashlađivač s Radlerima, a na stolu staklenku s eurima i ceduljicom – Radler 4 E. Uživamo na sunčanoj terasi preslatke drvene kolibe okruženi planinama. Dijana vadi pitu… Divota!

“Hajmo jednu fotku, pa idemo !”, predlažem i samo što smo se posložili ulazi domaćin u dvorište i sa širokim osmjehom na licu pruža ruku prema mobitelu u mojim rukama i fotografira nas. “Schnapps?”, pita, a ja odmahujem i glavom i rukama. – “Ne, sad nikako, ali možda u povratku.” “A kad se vraćate? Sutra?” – “Ne, danas.” – “Ohoho?! Danas?”, dio je razgovora koji se odvio zahvaljujući Dijani, inače bismo se samo ljubazno smješkali, ali svejedno svratili na rakiju u povratku, jer to sam shvatila. 🙂

Blizu kolibe je istoimeno jezero Krumpensee, a mi smo opet obliveni znojem. Penjemo se prema prijevoju Krumphals (1700m). “Di ti je sad taj oblak koji si nam obećala?”, provocira Mario. Nije bilo oblaka, no pojavio se vjetar kad je to čuo, da mi spasi ugled. Na prijevoju sam se bacila u horizontalu i svi su slijedili moj primjer!

Prelazimo na drugu stranu i konačno imamo pod sobom polegnutu, razglednu stazu, a onda opet uspon do samog ruba travnate zaravni. Samo jedan korak više bio bi previše, jer stijena je gotovo okomita s druge strane, a ispod nas slikovit površinski rudnik željeza, najveći takve vrste u Europi. Željezo se vadi iz planine Erzberg površinskim kopom, a teren, koji je posljedica miniranja, poprište je najteže motociklističke utrke u svijetu – Red Bull Erzbergrodeo. Wow! Vidimo i grad Eisenerze, što u prijevodu znači rudnik željeza, a ove Alpe pod našim nogama nose isto ime Eisenerzen Alpen.

Malo uz upotrebu ruku, a uvijek oprezno dobivamo novu perspektivu i odjednom je ispred nas sve ravno! Koga to ne bi razveselilo?! Na vidiku je dom i križ na vrhu okružen malim ljudima, a mali jesmo, zar ne? Za petnaestak minuta i mi ćemo nekome biti ovako maleni, ali sami sebi veliki i ponosni.

Znamo da je vrh lijep koliko je put do njega težak i mogu reći da nam je i ovaj vrh baš prekrasan. 🙂

Stajala sam ovdje jedno jutro 2019. s PD Matica, a došli smo dan ranije dužim i težim putem preko ferate Grete Klinger – Steig. Bilo je ljeto i bilo je vruće – na više naćina. Tad upotreba seta za feratu još nije bila in, te smo težinsku kategoriju B – C riješili bez seta, bez kacige, a, neki od nas, i bez iskustva – nezaboravno.

Spuštamo se do doma. Zaslužili smo pojesti nešto fino, a i podržavamo rad domova, jer inače ih neće biti i bit će nam žao. Tu sam, tada prije pet godina, večerala bistru juhu s mesnim štruklima i sad tražim isto. Nalazi se na jelovniku, ali mora da su promijenili kuharicu. Štrudla od jabuka u pudingu od vanilije sve je oduševila. Dugo smo se zadržali i vrijeme je za povratak.

“Gdje su one metalne stepenice, koje si stavila u najavu izleta?”, pita kolega. “Nemam pojma. Nadala sam se da su nam na putu, ali kad ih dosad nije bilo bojim se da…”, nisam završila rečenicu, a one preda mnom. Yes!

Nadalje samo idila – livade, cvijeće, svisci, strmine, sipar i kamenje dok nas krug oko našeg Reichensteina nije doveo do one iste kolibe u koju nas je veseli domaćin pozvao na schnapps. Bilo bi nepristojno odbiti, zar ne ?!

Auti su nam kod Hirn – alma, a ispred dotične kolibe preglasni i ekstra veseli Štajerci s čarapama u obliku pune krigle piva, udaraju u lonce i poklopce te stvaraju nevjerojatno ugodnu štajersku glazu. Polka zvoni, nožice su mi nemirne, a nitko ne pleše…

Sjeli smo u krug na travu pored automobila. Iz ruke u ruku ide vreća Goranovog čipsa, teme su krenule dosta osobno, sumrak se spuštao, a znamo da noć nosi drugačiji stupanj slobode, noću sve tajne isplivaju. “Uf, sve mi to prema boci istine ide…”, govorim ” Hajdemo mi lijepo, polako doma dok se nije zakompliciralo!”