10/8/2024
Monte Lussari mi je već dugo želja posjetiti i osjetiti. Gledao me s raznih Facebook objava, a sad je vrijeme da i ja vidim njega. Neodoljiv je, zar ne?
Moglo je biti lako – uspinjačom za trinaest minuta, ali nije – idemo pješke, jer čovjek je stvoren za kretanje, nije li? Hodočasničkom stazom iz Tarvisia, koja je ujedno i Križni put marljivo gazimo ambicioznim jutarnjim korakom. Široka šljunčana staza vodi nas kroz šumu i u debelom smo hladu – što bi trebalo biti odlično, no to ne umanjuje napor koji je potrebno uložiti da savladamo tisuću metara visinske razlike u samo pet kilometara.
Nakon tih dugih pet kilometara i nekoliko postaja Križnoga puta na kojima dečki žmiču znojne majice, a oblače suhe imamo mogućnost izabrati šumsku stazu i to je sad druga priča. S polegnute staze otvara se pogled na Tarvisio u dolini, a naši podivljali otkucaji srca pomalo se vračaju u normalu. Pored staze se izležava slatka mala telad, a brižne mame ne ispuštaju iz vida ni njih, ni nas.
Čarobno selo Monte Lussari jedva nas je primilo u svoju jedinu, usku uličicu krcatu koještarijama, a s mirisom talijanskih delicija. Puno je gostiju danas. Tjestenine i pizze služe se na malim stolovima. Glasno je, preglasno. Atmosfera tipica Italiana! Ulazim u crkvu Sv. Marije po nekoliko trenutaka mira i svježine, kakva se ovdje samo u crkvi može naći.
Vrh Monte Lussari, odmah iznad sela, obilježen je križem i pruža pogled na krovove kuća ovog jedinstvenog Marijanskog svetišta, Slovencima znanog kao Sv. Višarje. Sunce baš grije.
“Imamo pauzu 45 minuta i ovdje kod križa se nađemo. Čeka nas uspon od sat i pol.”, govorim ekipi i razilazimo se da obiđemo svetište i okrijepimo se svatko na svoj način.
U centru je glasno, jedva se nađe slobodno mjesto. Primamljivi su mi njoki s umakom od gljiva, no prije uspona ne dolazi u obzir takav obilan obrok. Stoga se pridružujem istomišljenicima na travi i vadim pecivo iz ruksaka. Piknik je moja omiljena riječ još od malena kad je to mojim roditeljima bilo totalno nerazumno, a niti kasnije s mužem i kćerima nisam bolje prošla – trava im je bila preoštra, kukci preveliki i najbliže što sam s njima dogurala je piknik na sred dnevnog boravka. Stoga mi je sad i jednom tjedno premalo. Nikad dovoljno.
Okupljamo se i krećemo prema Cima del Cacciatore vijugavim puteljkom i blagim usponom u hladovini visokih starih stabala. Izlaskom iz šumskog područja ukazuje se naš današnji vrh, a postoji i legenda. Lovac je, kažu, s tog vrha ispalio hitac iz puške u smjeru svetišta te je za to strogo kažnjen – okamenjen. Zbilja strogo. Sad se to mjesto na slovenskom naziva Kameni lovac, tj. Cima de Caccaitore na talijanskom. Svašta. Dan je topliji nego bismo voljeli, topliji nego što je ugodno, a mi se k tome penjemo. U daljini iza nas ostaje proplanak Monte Lussari.
Posljednjih petnaestak minuta služimo se rukama, a staza je osigurana sajlom. Uzbudljiva dionica sve nas je razveselila. Neki se još nisu imali priliku sprijateljiti sa stjenarenjem, ali vidim da će im to uskoro postati sasvim ugodno.
Stjenoviti vrh obilježen je stiliziranim križem i zvonom. Okružuju nas alpski velikani poput Montaža i Viša, nekoliko oblaka na nebeskom beskraju i sveprisutna sreća.
Vraćamo se istim putem. Ti prekrasni oblaci sad su nam od pomoći, vrućina je popustila. “Hoćemo se zadržati u svetištu?”, pita prijateljica. “Svakako. Očekujem da se sad ispraznilo i da će dojam biti sasvim drugačiji.” I bi tako. Sad smo jedini gosti u ljupkoj uličici i zauzeli smo sva mjesta u uličnom restoranu. Točilo se i mljackalo. Miris vruće pizze sve je nadmašio.
Rado bismo saznali kakav je zalazak sunca odavde, no ništa od toga. Spuštamo se istim Križnim putem, ali sad hrabro biramo prečice – kravlje staze, da smo što manje na šljunku, koji se kotrlja pod nogama.
Moglo je biti lako, da smo koristili uspinjaču, odmorili umorne noge i spustili se dva sata ranije, ali čovjek je stvoren za hodanje, rekoh na početku. Hodanje smanjuje rizik od bolesti srca – da, ako ti ne stane od prevelikog napora. Hodanje jača kosti – da, svjedočila sam lomu, a jednom se to i mojoj kosti dogodilo. Hodanje smanjuje stres i podiže raspoloženje – da, kad te sustiže noć, a auto je daleko, ako uopće ideš u dobrom smjeru dok neobjašnjivo šušti sa svih strana… Tad si baš u zenu. No, planina ni nije mjesto za zen, planina je izazov. Svaki korak i svaka kap znoja oblikuju nas i jačaju. Da, moglo je biti lako, ali onda ne bi bilo ovako.
AvanturAna 