Hit ljeta uvijek je Triglav, a kako se bolje za njega pripremiti, nego doći ga vidjeti iz bliza – s Tosca, balkona Triglava.
5:30 Polazak iz Prečkog, kava na Voklu, tračevi u autu, a u 8:45 gojzerice su već zažnirane, ruksak zategnut i udišemo punim plućima svježi jutarnji zrak najveće crnogorične šume Slovenije – Pokljuke.
“Čeka nas oko četiri sata uspona i lijepo molim da mi kažete kad vam je negdje lijepo tako da možemo imati pauzu na baš svakoj posebnoj livadi!”, obraćam se ekipi, jer želim da nam uspon bude što ugodniji.
Nebo je bez oblačka, temperatura se ubrzano penje i za čas će doseći pravu ljetnu, iako je jučer padala obilna kiša. Pored staze buja vegetacija i sve je u cvatu, vjerujem zahvaljujući znoju koji kaplje s naših lica – to je to poznato navodnjavanje “kap po kap”.
“Gledaj, kakva krasna livada! Hoćemo malo sjesti?”, čujem, ali ne nasjedam na provokacije. Otvara se pogled na planinu (pašnjak) Konjščicu na kojoj je specijalitet kiselo mlijeko.
Jezera. Ovdje uvijek odmaramo kao što vlak uvijek staje na istoj stanici. Neki isti, neki drugi ljudi, baš kao na peronu svak u svojim mislima.
Uspon do nekima najljepšeg prijevoja – Studorskog prevala ostavlja bez daha baš svaki put – prvenstveno svojom strminom, a nudi i bezbroj mogućnosti skretanja na sve strane.
Mi ćemo dalje lagano, izohipsom između cvjetnih livada do prepoznatljive klupe uz stazu. Tu uvijek malo zastanemo tj. zalegnemo. Ne možemo se nadiviti toj cvjetnoj rapsodiji. Ispod nas planina Uskovnica, a iznad nas sat i pol znojenja do vrha Tosca.
Krivudava nemarkirana staza vodi nas cvjetnom čarolijom, ali ne može umanjiti težinu uspona. Dolazi oblak i odmah je lakše hodati, no hoćemo li vidjeti Triglav? Visoko poljsko cvijeće smjenjuje kamenje, trava i runolist.
Izlaskom na područje Malog Tosca ulazimo u drugu zemlju čudesa. Ispred nas su prostrte veličanstvene stijene Triglava. “Ajmo jednu spontanu fotku tu na travi, dok se još nešto vidi!”, predlažem i vadim mobitel žurno.
Na balkonu Triglava jedini smo gosti. Proučavamo Alex i ja linije staza koje vode do doma Planika. Nekima smo sigurno prošle. Primičući se bliže rubu vidi se Velo polje – pašnjak gdje kravice iz okolice Bleda i Bohinja pasu i daju mlijeko, a stariji bračni par brine o njima i prodaje mliječne proizvode planinarima u prolazu. Tako država potiče opstanak tradicionalnog stočarstva. S još jednim korakom bliže rubu dobivam fotku s Vodnikovim domom, tu smo lani spavali na povratku s Triglava, a još jedan korak više mogao bi biti previše, jer je stijena gotovo okomito odrezana.
Oblaci se kovitlaju i mijenjaju sliku neprestano. Triglavske šiljate stijene izvode neki svoj performans kao striperi u završnoj sceni “Skidajmo se do kraja” i sve mislim sad će, sad će, a onda ga prekrije oblak kao kad se u predstavi ugase svjetla. Evo ga ponovo, otkriva se, tu je dom Planika, Škrbina, Mali Triglav, gotovo se vidi vrh i opet ništa. Neki su, kažu, vidjeli i Kredaricu, a ja sam, valjda, baš tad trepnula. Zapravo je baš savršen ovako tajanstven i djelomično prekriven.
Spuštamo se istom krivudavom linijom. Oblak na Toscu sad je tamna mrlja, a onda sam ga ugledala. Za stapku je viši od svih. Skrećem s puta, ostavljam ekipu, sjedam kraj njega u travu. Vadim mobitel da se samo njemu posvetim. Ljiljan. Zapravo sam ga iskoristila, tek sad to vidim, i zaboravila čim sam osjetila bestežinsko postojanje u cvjetnoj idili gdje ništa više nije važno, samo trenutak bez misli i briga pretvoren u vječnost.
Hodamo prema Uskovnici zanimljivim puteljkom kroz travu koja nam grebe gole noge i samo što kažem: “Kakva krasna staza!”, otvara se vlažan put, tj, potok se slijeva preko strmog kamenog korita, a željezni klin, koji je nekad nekom pomogao, je sasvim savijen i tako beskoristan… Prebacujemo se ne drugu stranu i borimo s uskom šljunčanom policom usječenom u stijenu koja ne ulijeva povjerenje. I to je dobro prošlo, opet je staza savršena izohipsa po rubu šume s pogledom do Bohinja i krenem izustiti: “Hvala Bogu, da se smirila…”, a ona je nestala! Daska koja je možda godinama služila sretnicima koji su ovuda prolazili, ove zime se slomila pod teretom kamenja koje se odronilo ili nekog tko je previše jeo i umjesto nje je ostala praznina. Otvoren pogled u beskraj tjera me na glasan smijeh… Zatim ničim izazvana skreće oštro u brdo, što nije dobro, jer mi se samo želimo spustiti do doma. Čujem psuje se, umorni smo. Smirila se staza, duboko smo u šumi, umirili smo se i mi. Spokojno hodamo pomireni s promjenom koja će sigurno opet doći. Sjedamo da se noge odmore, žuljevi zamotaju, provjeri ima li u blizini izvor vode. Ima, Bogu hvala. Uskoro do nas dopire brujanje traktora i mogućnost da ovo postane baš prava avantura pada u vodu. Tu su prve rubne vikendice, lavež pasa, civilizacija, dom na Uskovnici, hladni Radler iz staklene boce, Pokljuka i kraj.
AvanturAna 