Postoji li dovoljno dobar razlog za ustajanje u četiri? – “Naravno, ekipa me čeka, a Austrija zove.”, lako kažem dan ranije, no kad me alarm čupa iz čvrstog sna – nije tako lako.
Ulazimo u Austriju – u zelenu dolinu Virgentaller, okruženu visokim planinama po čijim padinama bujaju crnogorične šume, a nadvisuju ih zasniježeni šiljati vrhovi Hohe Tauern – na jugu Lasorlingkamm, a na sjeveru Venedigergrupp, kojom ćemo kročiti dva dana i osjetiti njene čari.
Krećemo se bajkovitim/Hajdi padinama krivudavim uskim beskonačnim stazama, kroz najšarenije livade u cvatu uz leptire i pčele, dok iz daljine dopire blagi zvuk brojnih zvona kravica na ispaši. Da, trava je u susjednom dvorištu zelenija!
Pozdravljamo planinarku na klupi u hladu. Vraća se od doma u koji mi idemo i uživa u pogledu. Pita nas o našim ciljevima, a na rastanku pozdravlja sa: “Good bye and have fun!” – “You to! We already have fun! You see?!”, pokazujem na svoje lice rosno i crveno poput zrele lubenice. Uspon je to ozbiljan. Temperatura jedva da može biti viša, a naš današnji cilj tritisućnjak Rauhkopf može biti samo teži od ove dionice – evo o kakvoj zabavi govorimo. Smije se ona, a smijemo se i mi – razumijemo se.
Staze postaju kamene, a zasniježeni vrhovi su nam sve bliži, samo je srebrna rijeka koja odnosi otopljeni snijeg u dolinu – jednako glasna.
Na terasu doma Bonn – Matreier sjedamo nakon nepuna četiri sata uspona i uz Radler mjerkamo naš današnji cilj Rauhkopf ( 3070 mnv). Iako nezasitni pogleda i uzbuđeni, jer u jednu sasvim običnu srijedu imamo privilegiju biti na ovakvom posebnom mjestu usred Visokih tura, krećemo prema vrhu.
Gazimo preko osvježavajuće snježne plohe i hvatamo se stijene. Glatke su, a sitni šljunak se kotrlja pod nogama. Granitne plohe, tipične za Visoke Ture, tvore nam put poput stepenica.
Otvoreni vidici na zašiljene vrhove na sve strane i veliki blokovi osigurani sajlom vode nas do vrha, a ovo je trebao biti lakši vrh. Na vrhu uz križ ima mjesta za četvero, Mirjana nas fotka s drugog kamena. Ambijent je fenomenalan!
“Ovaj dio nije za one slabog srca.”, komentira Bero, koji je ovo organizirao. “Sutra ću vas pogledom samo pratiti.”, govorim. “Ma daj, pa nisi bez veze teglila tešku zimsku opremu!”, ne da mi odustati Mirjana, iskusna planinarka a radoznali svizac sve promatra sa sigune udaljenosti.
Vrativši se do doma razgovaramo s domarom o sutrašnjem usponu na susjedni još viši vrh. “Jako je opasan zbog snijega i jako strm. Još se nitko ove godine nije popeo.”, upozorava nas i daje nam misliti, a niti na današnjem nismo nikog sreli.
Večeramo u blagovaonici doma. Osjećam se kao Snjeguljica – jedem juhu iz majušne šalice, sitno tijesto s umakom i za desert tanašnu palačinku iz najmanje tavice ikad, no itekako dovoljno za jednu planinarku, koja drži do linije i nije u godinama kad smije večerati kasno ako želi mirno spavati. Svejedno nije mirno spavala, nego je kroz krovni prozor promatrala bezbroj krupnih i sjajnih zvijezda, a na prvi znak svitanja išuljala se da uhvati buđenje dana.
Ujutro nakon doručka razgovaram s dvije Njemice na terasi koje provode tjedan dana u obilasku domova i skupljaju žigove – to je ovdje popularno. Dopada mi se njihov odabir, stoga uzimam u domu knjižicu s označenim domovima – VirgentalerHutten (Virgental valley) s namjerom da to proučim za možda jedan projekt sa svojim planinarskim društvom. Pokazujem im vrh na koji mi idemo. “O, no! It’s impossibile!”, vrlo su jasne i pogledavaju se sumnjičavo, a već sam uvidjela da poznaju teren.
One idu do sljedećeg doma, a ja stavljam u ruksak dereze i cepin te krećem s ekipom vidjeti u čemu je tajna Saulkopfa, zašto ga još nitko ove godine nije ispenjao.
Snježna grapa proteže se gotovo do grebena. Za sad nas snijeg dobro drži i nema propadanja, no postaje strmije. Stavljamo dereze. Ne čini se preopasno, no naporno je i još strmije. Radimo serpentine, sad je kasno za odustati stoga idem dalje.
Na grebenu sjedamo da odmorimo, pogledamo malu točkicu u daljini, koja je dom od kojeg smo krenuli i bacimo pogled na drugu stranu gdje bezbroj tritisućnjaka strši u nebo i para oblake. Iznad nas prelijeće ogromna ptičurina. Vjerojatno orao jer ovdje se nudi The eagle walk – 320 km duga staza kroz Tirol. Marina ga je uhvatila kamerom.
Nacional park Hohe Tauern ima preko šezdeset vrhova viših od 3000 metara. Malo obeshrabruje što ih nikad sve neću obići, pa govorim da niti na ovaj ne idem do kraja. Ovdje ću uživati u pogledu, jer mi je baš lijepo, ugodno i sigurno. “Ma daj, odi s nama do vrha, bude ti žal ak sad odustaneš!”, potiče me Tihi, stoga prečim pomalo nezgodnu snježnu dionicu i hvatam se ferate. Bilo je puno lakše nego je izgledalo, bilo je i taman izazovno na kratkoj ferati – bilo je zapravo top!
Oblaci su nas spriječili da vidimo okolne vrhove i obećane daleke Dolomite, ali ništa nas nije moglo spriječiti da se osjećamo sretno jer smo uspjeli.
Spuštanje feratom je lako, no klizava kombinacija sipara i snijega me iscrpila. “Naručit ću si rakiju kad se spustimo!”, govorim.
U upisnoj knjizi u domu sad piše: “Ponosna sam članica grupe koja je prva ove godine ispenjala Saulkopf. Hvala planini i prijateljima!” Da, popila sam šnaps baš kao prije par godina kad sam se spustila s izazovne Mrzle gore, zatim s opake zimske Ojstrice itd. Uglavnom, ako izbjegnem sve opasnosti planine, prijeti mi ovisnost o rakiji…
Najvažnije što ti treba u planini je ekipa. Da, i dereze i dobra kondicija, ali bez dobre ekipe ne možeš daleko stići.
Stavljam šešir na glavu i postajem opet Hajdi koja sa smiješkom na licu trčkara pitomim stazama… Sretna.
AvanturAna 