Soča – smaragdna ljepotica, Lago del Predil, Laghi di Fusine

6-7/7/2024

Jedna rijeka teško može imati ljepši i zanimljiviji tok od Soče, a ima i stazu duljine 27 km, koja nas dovodi do njenih najskrovitijih dijelova u dolini Trente, u Triglavskom nacionalnom parku.

10:00 Prostrana livada na rubu grada Bovec vabi nas svojom krivudavom stazom i šarenim poljskim cvijećem, a mi svježi hrlimo ususret hladnoj Soči i prvom od brojnih mostova koji trebamo prijeći.Na ovom dijelu Soča je široka, stoga su mostovi koje prelazimo dugački i lelujavi – znači zabavni.

Dan je topao, pomalo oblačan, a uz blagi vjetar postaje savršen.

Svaki most za mene je poziv da prijeđem na drugu stranu, nekad i nepotrebno. “Ups, moramo se vratiti!”, govorim prvi put danas, ali ne i posljednji. 🙂

Soška pot dokazuje da se sve mijenja, samo je promjena stalna. Čas smo u šumi na kamenoj stazi s mirisom ciklama, čas okruženi svježezelenom travom slušamo pjev ptica, zatim prolazimo tepihom od borovih iglica te šumskim tunelom od gustog raslinja uz glasni žubor rijeke dalje i dalje.

13:30 Korak po korak dolazimo do Velikih korita. Spektakl boja i krških reljefa dubokog riječnog korita pretvara nas u radoznalce, koji žele prići rubu što bliže, vidjeti najskrovitije dijelove i zabilježiti kamerom smaragdnu boju što vjerodostojnije.

Ima tu ljudi u kupaćim kostimima, dva – tri kupača i mi – hrabri, koji močimo noge do gležnja. 🙂

Pažnju mi privlači jedna plaža s još dogležnjakupača i poznati žamor – prijatelji. Njih petero prolazi put u suprotnom smjeru. Grlimo se znojni i vedri. “Dođite se kupati s nama!”, veselo nas pozivaju na dvije – tri minute kupanja, jer više se ne da izdržati. Skidam opet cipele i čarape. “Dobro je, boli!”, govorim, a Lili se smije: “Mislim da to još nitko nije rekao u istoj rečenici!” 🙂 “Kako se vi vraćate do auta?”, pita netko. – “Ako nam date ključeve od automobila, vratit ćemo se s vašim autima i ujedno vama vratiti aute.”, tako je pao najbolji prijedlog oko povratka – sad ne trebamo žuriti na posljednji lokalni autobus, koji od doma pri izviru Soče kreće u 18:35 prema Bovcu.

Kad hodamo – hodamo, ali jednako tako znamo i odmarati, a ravna livada u hladu s pogledom na visoki stjenoviti Razor doslovno nas je sve oborila s nogu.

Još par prijelaza preko rijeke i neminovno moramo uzbrdo. Danas savladavamo gotovo 1000 m visinske razlike u cca 28 km. Šumske drvene stepenice, korijenje stoljetnih smreka i puno prijeđenih kilometara čini da mi Goran sa začelja javlja da trebamo pauzu. “U redu, stat ćemo.”, kažem, “Ali nije to još pravi umor.” , “Prva faza pravog umora je urnebesni smijeh, a ne čujem ga. Nakon toga ide faza kad psujemo, jer podsvjesno znamo da tako dajemo sami sebi dodatnu snagu.”

Nisu me uvjerili da im je posebno teško, samo je veselje kad smo konačno ugledali dom pri izviru Soče bio znak da je dosta za danas i krajnje vrijeme za radler i pivo.

Sat vremena kasnije prijatelji stižu s našim limuzinama te sad mi moramo vozača odvesti par kilometara do njihovog auta. Tako se dogodilo da se moje mjesto popunilo. “Izvoli, legni”, govori Mario i ja sad lijepo ležim preko tri krila na zadnjem sjedalu Goranovog auta. Ništa pametno nije izrečeno na 26 oštrih serpentina do Tičarjevog doma na Vršiču, no ako je smijeh najbolji lijek – preporučujem svima jednom tjedno vožnju s osobom više! Ako mi je netko i govorio “Vi”, poslije ovog to više ne radi!

21:30 “Dobra večer, Anice!”, pozdravlja me domaćin u Tičarjevom domu, na najvišem cestovnom prijevoju Vršič, kojeg sad prvi put vidim. Kasnije ću saznati da se zove Zoran i da je porijeklom iz Makedonije. Dok nas domaćica uvodi u uredne spavaone uz obavezno: “Dobro došli, izvolite!”, Zoran nam toči piće dobrodošlice. “Reci, jesu tvoji ljudi gladni?” – “Neki bi rado večerali, ako vama nije prekasno.” – “Nema problema, vi ste sad naši gosti!”, ne mogu vjerovati. Uz takvu dobodošlicu svi nešto naručujemo, a daje nam i žetone za toplu vodu, koji se inaće plačaju. Neki time nisu zadovoljni, jer sad pada u vodu ekonomsko/ekološko tuširanje u dvoje.

Buđenje u sedam. Doručak i kava. Sivo, kišno jutro ne obećaje puno, ali svejedno krećemo prema domu pri izvoru Soče od kojeg vodi strma šumska staza po vlažnom i skliskom kamenju uz žubor brojnih slapova osiguranom stazom do otvora u stijeni bez dna – do izvora spektakularne Soče. Ona nadalje teće 137 km i ulijeva se u Jadransko more blizu Trsta.

Ledenjačko jezero Predil je puno više od očekivanog. Okruženo visokim planinama obraslim u guste borove šume djeluje egzotično. “Hoćemo napraviti krug oko jezera?”, neminovno je pitanje, a “Daa!”, neminovan odgovor. Stoga krećemo pored plaže pune potencijalnih kupaća, kroz ekstra bujno raslinje nalik đungli i ulazimo duboko u šumu, zatim se penjemo visoko iznad jezera markiranom planinarskom stazom i spuštamo proporcionalno strmo do vode, gdje mali otočić priča svoju legendu… I najvažnije – planina se reflektira u vodi.

20 minuta autom i kod Belopeških jezera smo, tako ih zovu Slovenci, dok su to za Talijane Laghi di Fusine. To su dva odvojena jezera Inferiore (925 mnv) – donje, duboko 25 m i Superiore – gornje jezero (929 mnv), duboko 10 m.

Piknik uz jezero na travi ispod moćne stijene Mangarta, koji se odražava u savršeno čistoj vodi, nekoliko kapi kiše i konzerva mex – tunjevine u ruci… Idila!

Nakon 2 km oko jezera Inferiore, kratkom stazom prelazimo na jezero Superiore. To je još sat vremena čarolije u Julijskim Alpama, a ekstra dodatak je zelena livada na kojoj će nam svu moguću pažnju pokloniti mnogobrojni konji na ispaši nadajući se valjda – nekom gastronomskom prilogu od nas.

Kao što je ovaj konj došao na pojilo, tako smo i mi sjeli na terasu s pogledom na jezero, naručili piće i još puno ovakvih vikenda.