29-30/6/2024
Osnovna misao na putu za Bosnu mi je baklava. Nikako s pistacijom, isključivo s orasima. Konačno stajemo na kavu u slastičarnici. Dok je pogledom pohlepno tražim, usta već govore: “Baklavu, molim!”, ujedno shvaćam da još nismo prešli granicu i nismo ušli u zemlju baklave, ćevapa i pite zeljanice. Svejedno je ispunila očekivanja.
Podne je. Nakon četiri sata autom i pola sata pješke evo nas kod planinarskog doma Kotlovača. “Dobro nam došli! Ja sam Draško.”, dočekuje nas domaćin ispred najljepšeg doma u BiH i čini sve da se zaista osjećamo dobrodošli – osmjeh je na licu, informacije na dlanu, a Nektar na hladnom – da se osvježimo nakon planinarske ture. Nemojte se dati zavarati da je to sok – Nektar je ime ovdje popularnog piva.
Nacionalni park Kozara taj status stekla je zahvaljujući svom prirodnom i povijesno kulturnom nasljeđu. Iz istog razloga je Europska unija financirala obnovu doma i uređenje staza, a mi imamo privilegiju bezbrižno hodati uređenim stazama i usput pročitati o šumskom bogatstvu, koje nas okružuje. O, pa to je sajla na našem putu! Da, jako je strmo, kao što je to Draško sa smiješkom i naglasio. Temperatura je oko 30 C i znoj izbija iz svake pore. “Pogledaj ga samo!”, govori prijateljica i zaustavlja se. Spuštam pogled, a pored moje cipele ljepotan – kralj gljiva. Govore mi da neće izdržati, no ni ja ne mogu izdržati da ga ne uberem.
Idemo prema platou Mrakovica (806 mnv), do spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata ovog područja. Bila sam ovdje davno s osnovnom školom, bilo je jednako vruće i sumorno. Na savršeno pokošenoj travi strši prošlost od grubog betona, i tenk sa strane kao svjedok nemilog vremena.
Razrednu ekipu iz Kumrovca zamijenila sam s planinarima iz Zagreba, Rijeke i Pule, a okupili su nas Darko i Jasminka, da se upoznamo prije sedamnaestodnevnog putovanja na Javu.
Pitomi planinski vrhovi danas i nisu pitomi, jer sunce grije kao da nas želi iscijediti. S vidikovca Jankovića kamen (682 mnv) spuštamo se debelom hladovinom umočiti noge u slap Zovik. Ni to ne pomaže.
U zelenom srčeku pored slapa piše: “Život teče – tko ga ne stigne, ostaje sam.” – Maksim Gorki.
Nadalje ne slijedimo markacije, nego zelena srčeka s prigodnim citatima velikih mislilaca, koja će nas dovesti na još jedan vidikovac danas. Zećji kamen obilježen je velikim srcem, a ono vabi na fotkanje i još što-šta. 🙂
U domu nas čeka pasulj i kupus salata, topla voda i hladno pivo, a tisuće krijesnica nastavljaju svijetliti dugo u noć dok mi mirno spavamo. Iako nas je Jasminka htjela zastrašiti pričama o aktivnim vulkanima, sumpornim parama, penjanju po slapu, spuštanju u jamu, ronjenju u Indijskom oceanu i opasnim majmunima, putna groznica će tek doći za koji mjesec, kad se krenemo pakirati. Trebat ću nešto jače od Normabela. Sedamnaest sati leta. Neću moći započeti blog s Večera u jednom, a doručak u drugom avionu i evo nas na odredištu… kao lani. Bit će to negdje između Jave i sna na najnaseljenijem otoku svijeta, nas dvadesetero s više od 145 milijuna stanovnika.
Doručak iz ruksaka i turska kava iz Draškovih ruku na terasi doma okruženog šumom divan je početak dana. Svježe je. Krećemo prema Kozaračkom kamenu stazom brojnih mostića, koji premošćuju potočić Urmovac. Table su na ćirilici i latinici, puno bolje mi ide čitanje ćirilice nego jučer. Uz stazu je mnogo sjenica za odmor i guštanje, u Prijedoru je 37 C, a ovdje nešto manje i tek jedan planinar kojeg smo sreli po putu.
Polijegali smo po proplanku Kozaračkog kamena s pogledom na mjesto Kozarac ispod nas i Prijedor desno dok vjetar pirka…
“Kad se osjećate loše, slušajte prirodu. Tišina svijeta smiruje bolje od milijun nepotrebnih riječi.” – rekao je Konfucije, a zapisano je na jednom od zelenih srčeka.
Imamo vremena za berbu vrganja, no sakrili su se. Najviše je ovih lijepih zelenih vitičarki, a one su blago otrovne.
Temeljito smo pročešljali mješovite kozaračke šume i vraćamo se kružno do doma, skupljamo stvari, a i moj vrganj je za sad dobro. Idemo u Prijedor na kasni ručak. Većina bira ćevape, a za nas nekoliko, koji ne jedemo meso, pripremili su sirnicu i zeljanicu iako to inače ne rade – opet susretljivi, ljubazni i nasmijani.
Hrvatska Kostajnica. Spomen obilježje Goranu Ledereru, snimatelju HRT-a poginulom u Domovinskom ratu.
Vratila sam se doma s novim prijateljstvima, s dvije djeteline s četiri lista, s tri krpelja, koja su mi se zavukla pod kožu i najljepšim vrganjem, koji sam nakratko posjedovala. Vrganju je vrijeme ipak naškodilo. Krpelja sam se isto riješila. Djeteline i prijateljstva čuvam u mobitelu, da oni nadalje čuvaju mene…
AvanturAna 