8/6/2024
Uspjeli smo popiti kavu u domu Sušak na Platku, iako je sve u jeku priprema za vjenčanje koje će se ovdje održati u popodnevnim satima. Pokušavam doznati kad ide prvi slijed hrane, odnosno juhica, da i mi dođemo, no nije to smiješno ovdašnjem ozbiljnom konobaru.
9:00 Vrijeme je da se krene. Toplo je, pomalo oblačno i dosta sparno za jedno jutro u Gorskom kotaru poznatom po dugom zadržavanju snijega i svježini.
Duboko smo zagazili u guste šume Nacionalnog parka Risnjak, koji je upravo zbog šumskog bogatstva i dobio taj status. Sve je puno medvjeđeg luka u cvatu, miris mu je stvarno intenzivan, ali ne dovoljno da mi odagna misli od životinje s istim korijenom riječi – medvjeda. Ovo je njegov dom, mi smo samo gosti, gosti koji žele ostati neprimijećeni. Neprimijećeni od smeđeg medvjeda – najveće kopnene životinje Europe, od vuka, kojih je ovdje tri čopora i od risa, kojih je ovdje dvadesetak. Zapravo smo vrlo nedruštveni, samo međusobno razgovaramo i to malo glasnije da nas svi ovi mogu čuti i zaobići.
Izlaskom iz šume ukazuje se kameni vrh Risnjaka, a u travi tek malo otrova – beba škorpion.
Staza je nadalje stjenovita, šumska, strma do izlaska na otvoreni proplanak na kojem je mudro sagrađen planinarski dom 1932., šteta što danas nema dovoljno mudrosti da nam svima bude na veselje – sada je zatvoren. Ovako nakon dva i pol sata penjanja sjedamo na travu i vadimo sendviče iz vlastitih ruksaka.
Po stijenama sakrivenim klekovinom provlačimo se prema vrhu. Volim biti prva. Razmicati grane, lupati štapovima da neki lijeni poskok ne ostane na putu i birati najbolji kamen za siguran korak.
Izlazimo iz šume na livadu Lazac, na igralište medvjeda i veprova. Jesmo li mi nove igračke na ovom idiličnom platou između gustih crnogoričnih šuma? Dolaze ovdje ljudi čekati i fotografirati divlje životinje, a ja se osjećam kao da smo mi promatrani, izloženi – ili hrana na tanjuru.
I dalje idem prva. Penjemo se strmom šumskom stazom, razgovor je utihnuo, teško je. Slušamo ptice, a znoj kaplje s obrva. Gotovo sam ugazila u solidnu hrpu medvjeđeg izmeta. “Ohoho, ovo je svježa kakica! Medo je nedavno ovuda prošao,” govorim i probam vrhom štapa. Sasvim je mekana. Je li nastala prije pet minuta ili pet sati – ne znam. Je li još tu negdje ili tko zna gdje – ne mogu znati. “Gorane, možeš ti preuzeti vođenje, umorna sam!”, on je ipak malo krupniji od mene, bolji je zalogaj, a ja idem otraga biti metla. Vadim zviždaljku i fućka mi se živo! (Fućkam, zapravo, da nas čuje i udalji se ako čuje.) 🙂
Od livade Lazac do Rimskih vrata može se doći Rimskom cestom. U vrijeme moćnog Rimskog carstva sagrađeno je oko 100 000 km cesta, a ova dionica je dio toga. Znamo da svi putevi vode u Rim, a da ne završimo u Rimu napuštamo je i slijedimo markacije prema livadama ispod Međuvrha.
Ovo mi je najdraža dionica puta danas. Beskrajna cvjetna polja, duboke tamne šume, lakoća kretanja – lepršamo ravnim mekim stazama nakon dugotrajnog uspona, a i odagnala sam misli od zvijeri velikih i malih. 🙂 Neodoljivo je ovdje sjesti u travu, ma leći zapravo, dotaknuti je rukom, odabrati kadar, zatvoriti oči, osjetiti trenutak…
“Možda će za pedeset godina ove livade biti prekrivene narcisima kao Golica.” zanimljivog je stajališta Goran. Možda. Meni su savršene baš ovakve šarene i vesele kakve jesu. Tek jedna zmija na putu – bjelouška.
Gledamo Snježnik ispred sebe. Ispod kamenog vrha savršeno je uklopljen dom. Nikad tu nisam bila dok je radio i nema naznaka da će ikad više biti u funkciji.
Da bismo stali na vrh i pogledali prema Risnjaku na kojem smo malo prije bili, mahnuli Guslici koju smo obišli po siječanjskom snijegu, osvrnuli se prema Kvarnerskim otocima i moru još hladnom za guštanje, trebalo je pustiti koju kap znoja i čvrsto se uhvatiti za stijene.
Vraćamo se preko Rimskih vrata, raskrižja puteva, na dom Sušak na Platku. Ne puštaju nas unutra, jer mladenci stižu, stoga idemo do Velikog doma na štrudlu od šumskog voća sa sladoledom i šlagom, jer ovakav odličan planinarski dan zaslužuje desert.
Od nas deset svega jednoj osobi je danas bio prvi posjet Risnjaku i Snježniku. Je li to uopće važno? Svaki put je nešto drugačije – druga staza, drugo godišnje doba, drugi ljudi, a i mi dolazimo s drugim mislima – kao drugi ljudi i svaki put kao da je prvi.
AvanturAna 