29/5/2024
Želje i željice
Prvi put, kad sam predložila ovaj kanjon, gužva na blagajni je bila prevelika i vrućina za čekanje neprihvatljiva. Bilo je to na povratku s Triglava. Drugi put je ekipa bila lačna nakon feratanja u Mojstrani i radije su sjeli u Lačni Kekec. Treći put – obiteljski smo krenuli na koncert Dire Straitsa u Ljubljanu i htjela sam da usput prođemo kanjon, no navigacija nas je odvela na izlaz umjesto na ulaz, a i kiša je lijevala. Opet ništa. Netko bi odustalo – ja ne bih. Možda ovaj kutak prirode samo želi biti glavna, a ne sporedna točka putovanja i evo,
godinu dana kasnije, jednog savršenog ljetnog dana stojim s mužem na blagajni u staklenoj kućici modernog dizajna: “Dvije ulaznice, molim!” – ” Izvolite, ali morate pričekati do 10:09.”, i zaista u 10:08 sistem nam nije otvarao vrata, mada smo uporno prislanjali ulaznice na čitač u raznim pozama dok se na ekranu nije okrenuo sat na 10:09. Bismo li mogli ući u 10:10, nikad nećemo saznati.
Kanjonom hodamo građenom drvenom stazom s ogradom s jedne, a stijenom s druge strane iznad rijeke Radovne. Duga je 17 km, a tok završava ulijevanjem u Savu Dolinku. Nepristupačan kanjon otkriven je 1891. godine i dvije godine kasnije osigurano je i otvoreno za posjet njegovih 500 metara. Danas ćemo proći 1600 metara.
Na ulazu u kanjon, široka rijeka se sudara s visokim stijenama, probija kroz klisure, udara u zapreke, pada u slapovima i prolazi dalje. Nastavlja kao tirkizna brza voda da bi se opet zapjenila, doprla do svakoga od nas svojim kapljicama i produžila.
Osvježeni, tj. lagano mokri ne trebamo osvježenje u kafiću na kraju staze već nastavljamo kružno lijevo prema autu ugodnom šumskog stazom dugom skoro tri kilometra. Mogli smo, također, skrenuti desno dužim putem ili prema autobusu koji bi nas vratio.
“Kamo sad? Rano je za ručak.” – “Ja bih najradije na Laghi di Fusine!” – “Ali to je Italija!” – “Pa, da. Baš super, zar ne?!” Navigacija obećaje da ćemo tamo biti za 45 minuta. To je vožnja kroz Kranjsku goru, a ispod najviših vrhova Julijskih Alpa, dakle, samo prolazak ovom cestom je spektakl.
Srijeda je i 45 minuta kasnije, lako pronalazimo parkirno mjesto. Krećemo drvenom stazom uz rub stijene i prelazimo mostić. Ispred nas otvara se markantna stijena Mangarta sa zaostalim plohama snijega, a već sa sljedećim korakom i jezero Lago di Fusine Inferiore. Možda bi jezero bilo samo voda stajaćica da se u njemu ne oslikava svako stablo, svaki žlijeb Mangartove stijene i svaki oblačić, koji nas štiti od sunca, stoga ova voda stajaćica postaje un posto meraviglioso – slika za poster na zidu, naslovnica ljubavnog romana ili uvodna scena filma strave – oni počinju idilično.
Prilazim jezeru za bolji doživljaj… Toplo je, a voda zove… Ma, najradije bih nastavila dalje, hodala kroz vodu, razmaknula stijene, dotaknula vrh Mangarta, produljila na drugu stranu kroz zelene smreke, no približavaju mi se patak i patkica, pa samo vadim mobitel.
Ne mogu zamisliti ljepši prizor. Ta se jezera u slovenskom jeziku zovu Belopeška jezera. Dva i pol sata od Zagreba, a ja sam sad prvi put ovdje?!
Tu su još četiri mlade Talijanke s notesima i velikim torbama na nekom tehničkom projektu. Prekidam ih u ozbiljnoj raspravi, ali moram, jer su jedine koje nas mogu uslikati. 🙂
Pripremila sam se i znam da oko jezera vodi planinarska staza duljine 2 km. Nalazimo se na nadmorskoj visini od 925 m, a jezero seže do 25 metara dubine. Sive stijene pripadaju Mangartu ćiji vrh je na 2679 nadmorske visine, treći po visini u Sloveniji. Svaki je korak čudesan, svaki komentar suvišan.
Mislim da riječ “planiranje” dolazi od “planinarenje”. Volim planinarenje, a sad planiram dovesti planinare iz društva, a da cilj nije na 2679 mnv. Mangart sam propustila prošle godine sa Sokolima i moram to ispraviti uskoro, a kao što vidim on je tu – visok, zgodan, neophodan – i čeka me. 🙂
Idemo pronaći stazu do drugog jezera Lago di Fusine Superiore.
Lago Superiore je gornje jezero, na 929 mnv (5 metara više od donjeg), malo je manje i pliće – dubine do 10 metara. Slikovitošću nimalo ne zaostaje, a staza koja vodi okolo divlja je, čak interesantnija od prve.
Vraćamo se na prvo jezero, a namjera nam je popiti kavu u ovom ugostiteljskom objektu, no ništa od toga, jer ne radi.
Idemo u Kranjsku goru, gradić poznat po skijalištu, a naš cilj je Lačni Kekec poznat po peki, no to je manje važno – barem meni. Veselim se vidjeti Prisojnik iznad jezera Jasna i prisjetiti se svog prvog dolaska ovdje kad smo se spustili s tog uzbudljivog vrha Julijskih Alpa na prijevoj Vršić, te autima sišli do parkinga pored jezera i izgubili se među turistima. S ove pozicije planina nam se pokazala u svojoj punoj veličini, a mi smo stali zadivljeni, ushićeni kao što to sada izvode opet i opet glumci na filmskom setu, a mi zbog njih ne možemo slobodno prošetati – izlazi njih četvero iz terenca i šire ruke oduševljeno prema Prisojniku. Nadam se da ne snimaju film strave i da se nitko neće utopiti.
Nećemo samo proći pored Bleda, jer tek je sedam sati i još nijednu kavu danas nismo popili. “Ti odi sjedni uz kavu, a ja idem malo prošetati, moram se popeti barem do vidikovca.”, predlažem, jer moram malo protegnuti noge, saplesti se o granje, ubrzati disanje, izgubiti se… Tako mi pijemo kavu!
AvanturAna 