25/5/2024
“Jako ste hrabri!”, govori prijateljica umjesto pozdrava Goranu i meni na okupljanju u Prečkom, jer nismo otkazali današnji planinarski izlet usprkos upozorenju na moguće grmljavinsko nevrijeme iza podneva. “Vidim da si i ti pratila prognozu!”, smješkam se zagonetno ili samo izmučeno, jer se iz istog razloga nisam baš naspavala.
Idemo s tri auta do mjesta Planina pod Golico pored Jesenica, redari nas usmjeravaju na livadu gdje možemo ostaviti aute. Danas je jedan od šofera moj suprug, a poučeni vicem: “Ženo, hajde da provedemo jedan savršen dan, opušteno i bez problema!”, on odlazi autom na Bled, a ja s ekipom u planinu uz: “Vidimo se, onda, navečer.”
8:30 Šuma nas ugošćuje mekom stazom od smrekinih iglica, Črni potok pokazuje nam put, a slap Bašar recitira dobrodošlicu.
Nakon sat vremena dolazimo do raskršća. Namjeravala sam ići lakšim putem, no nakon na glas postavljenog pitanja: “Hoćemo li lakšim ili težim putem?”, povratka nema – idemo težim.
Uspon je to koji oduzima dah, tj. vrlo je strm. Gazimo stepenice ispletene od korijenja smreka, a zatim kratak stjenovit dio osiguran užetom i klinovima. Otvara se pogled na još zasniježene velikane Julijskih Alpa u daljini, a u meni sreću bude nepregledne zelene kosine po kojima se povlači bijeli veo – naše planinske narcise.
10:30 Na malenom brijegu usred strmih travnatih proplanaka već 40 godina stoji koča pod Golico i prima planinare. Najviše ih je u svibnju kad cvatu narcise. Ispred nas u smjeru istok – zapad proteže se greben Golice dug 4 km, a dio je najduže, 120 kilometara duge, i najljepše prirodne granice u Europi – Alpi Karavanki.
Krećemo se prema istoku, prema sedlu Suha, uskom stazom između livada rascvjetanih narcisa. Ljepša staza, vjerujem, nigdje ne postoji. Ponekad, kad se sunce i blagi povjetarac usklade – zapuhne nas cvjetni miris raja.
Vremenska prognoza spriječila je danas gužvu na ovim stazama, a vrijeme je, zapravo, ugodno toplo, bijeli oblačići putuju svojim putem, neki cvjetovi su već ocvali i uskoro će cvjetne čarolije nestati, no ja bih je rado posjetila i bez toga, toliko je ovdje bajkovito.
Od sedla mijenjamo smjer, okrećemo se prema zapadu i uspinjemo do vrha Mala Golica grebenskim putem. S jedna strane grebena i dalje caruju narcise, a s druge se otvara pogled na Austriju. Između Villacha i Klagenfurta vijuga Drava, a kladila bih se da pored jezera Worthersee vidim visoki toranj Pyramidenkogel na koji smo se popeli lani u vrijeme Adventa. Ma, čini se da odavde vidimo cijelu Austriju!
A oblaci? Skupljaju se, da, a i postaju sve tamniji, teži, niži i nama bliži.
11:30 Na Maloj Golici, na 1646 mnv porazbacali smo se po travi, uronili u ruksake, a tu su i najbolje trešnje, koje nam je donio Boris iz svog vrta. Teško mi je mirno sjediti i prepustiti se trenutku s tim tamnim oblacima iznad glave. ” ‘Ajmo, moramo se požuriti!”, izgovaram svima nam mrsku rečenicu, a reakciju, inače duhovitog, Igora neću navesti. 🙂
Put nas vodi preko vrha Krvavka (1784 m), a jasno je vidljivo da se nakon spuštanja moramo još jednom oznojiti za uspon na Veliku Golicu. Dio grupe je zaostao, stoga ćemo iskoristiti vrijeme za fotografiju.
Velika Golica je prostran travnat proplanak s pogledom na Austriju s jedne, a Sloveniju s druge strane. Vesele se ovdje ljudi na raznim jezicima, a pogledi su svima usmjereni prema nebu – stižu prve kapi kiše. Krupne i teške. Hoćemo li požuriti prema domu i kisnuti dvadeset minuta ili nastaviti dalje do sedla Jekljevo, po programu s nadom da će stati? Grmljavine nema, a rastopiti se nećemo, nismo od šećera. 12:30 Stavljamo kabanice, idemo dalje i jedini smo na ovom putu.
…U slutnji, u čežnji daljine, daljine
U srcu, u dahu planine, planine…
E, ovo bestežinsko kretanje travnatom ledinom bez staze i markacije ususret novim planinskim vidicima, a s toplim kapima kiše na licu najbolji mi je osjećaj danas.
Ispred nas je vrh Klek, njega ćemo uvrstiti u neku drugu priču. Već imamo plan za sljedeći posjet, trebamo veći krug.
Na Jekljevom sedlu narcise su krupnije, kasnije su procvjetale. Evo i jedan plavušan da nije sve tako bijelo.
14:30 Evo nas opet kod doma. Većina planinara je već otišla. “Kratka pauza, pa idemo još jedan krug!”, šaljivo govorim, no ne bih imala ništa protiv. Nitko ne dijeli moj entuzijazam. Nudi se ovdje mirišljavi gulaš, a znamo i da nije sve tako sivo kad imaš s nekim otić’ na pivo… Ma, samo je nebo ovdje sivo, dan je bio odličan.
Spuštamo se sigurnijim putem mekom stazom od otpalih iglica, a spustila se i blaga kišica.
16:30 Suprug nas čeka u dogovoreno vrijeme, proučio je stazu oko Bleda u oba smjera i radio što je htio baš kao i ja. Kaže da mu se dopalo i da će rado opet ići s nama na izlet. Idemo sad svi zajedno na Bled sjesti oko stola uz kavu i njihove poznate kremšnite. Ponovo se probilo sunce. Šetamo uz jezero. Neva pokazuje rukom na moćnu planinu Stol, koja se uzdiže iznad jezera: “Sjećaš se, Anči, zimskog uspona? Kako nam je lijepo bilo! Moramo ići ponovo!” – “O, da, uskoro idemo vidjeti kako je ljeti!” A, što se vremena tiče – odsad prognozi vjerujem samo kad je dobra!
AvanturAna 