Premužićeva staza od Zavižana do tko zna gdje

11/5/2024

Vještim manevrima Mladen savladava dvadeset kilometara oštrih zavoja od Otočca do Krasna očiju prikovanih za cestu, a na zadnjim sjedalima kombija, raspašoj – Mario leti iz krila jedne mlade dame u krilo druge. No, svemu lijepom dođe kraj te moramo izaći na Zavižanu, na parkingu, staviti ruksake na pleća i nastaviti dalje pješice.

Dan je sunčan, ugodno topao, na nebu tek poneki dekorativni oblačić. Ispod doma na Zavižanu, a pored kapelice Sv. Ivana livada pleše – tri žute orhideje nešto se došaptavaju, malo dalje mnogobrojni encijani najljepše plave boje raspoređeni su u krug, a svuda naokolo kolo vode sitni cvjetići boje sunca.

Okupilo nas se devetero i veselo gazimo Premužićevom stazom. Dugačka je 56 kilometara, a vodi do Baških Oštarija. Oko nas kukovi Rožanski i kukovi Hajdučki, dulibe i jame, smreke i stijene, vječnost i maćuhice…

Premužićeva staza diskretno nas provlači kroz najsurovije i najkrševitije predjele Sjevernog Velebita lagodnom stazom, koja ni u kom trenutku ne narušava ovu divlju prirodu. Toliko je dobro uklopljena da se smatra remek djelom graditeljstva.

“Tko bude u budućnosti ovim putem prolazio, jedva će si moći da predstavi trud i napore, koje su morali da podnesu prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza…”, napisao je za, i danas aktivan časopis, “Hrvatski planinar” dr. Ivan Krajač. Bio je on ministar trgovine i industrije u davno doba, u doba Kraljevine Jugoslavije i osigurao sredstva ljubitelju Velebita inženjeru šumarstva Anti Premužiću, po kojem danas staza nosi ime.

Evo nam i prvog skretanja s puta – Gromovača, jedan od vrhova Rožanskih kukova. Planina moćnog naziva traži upotrebu ruku, no zato ih i imamo. Planina blagog nagiba i oblog kamenja nudi klekovinu kao rukohvat i na vrhu pauzu s pogledom na Jadran, Rab, Goli otok, Sv. Grgur, Prvić i Krk. Pauza znači fotografiju i hranu. Fotografiju sam riješila, sad hrana. Vadim kroasan s čokoladom. Uzmem griz, hrskavi masni roščić topi se u ustima, a evo i čokolade – slatka, kremasta, skoro tekuća… “Ajde, idemo dalje”, čujem Dubravka. Okrećem se: “Ma, je l’ mi se to vraća vrijeme kad jedan kroasan jedem na tri puta?!”, pitam.

Kod Rossijeve kolibe, a ispod Pasarićevog kuka: “Tko ide sa mnom gore?”, pita vođa, a kolegica se obraća meni, jer do sad nije hodala s Dubravkom: “Je l’ misliš da to je za mene?”. Ni Gromovača joj nije bila ugodna. “Nezgodan je to uspon. D. ti ne može pomoći, sve moraš sama. Reći će ti da ti to možeš i, da, moći ćeš. Prošli put nas je bilo puno i silazak je trajao beskonačno. Bilo je napeto i čulo se svega – prizivanja Boga, psovanja i vapaja, ali svi su se spustili na kraju.”, mislila sam da sam jasna. “Idem onda.”, zaključuje. Eto, sad pobjednički gazi dalje i ne skida osmjeh s lica.

Vraćamo se na Premužićevu stazu, osvrćemo prema Pasarićevom kuku da ga bolje pogledamo izdaleka. Na ovoj stazi sam peti put i uvijek me razveseli ljepota krajolika i jednostavnost kretanja.

Odmah uz stazu uzdiže se kompaktna stijena Crikvene (1641 m). Već na prvi pogled je jasno da s njom nema šale, niti okolišanja – par sigurnih zahvata i evo nas na vrhu.

Nestajemo između dvije stijene i otvara se put u neki novi svijet. Stepenice uklesane u stijenu spuštaju nas u hladovinu guste, mirišljave, smrekove šume u kojoj caruje zaglušujuć pjev ptica.

Krajačev kuk (1659 m) je također dio Rožanskih kukova, a nosi ime ranije spomenutog ministra koji je osigurao financiranje ove staze. “Kakav je ovaj uspon?”, pita me kolegica zabrinuto. “Nije penjački zahtjevan, duži je i hoda se grebenom. Nemaš se čega bojati.” Pokušavam biti objektivna, a Dubravko se smije: “Da, sasvim lagano!” Borimo se s grubim kamenim gromadama na usponu, na grebenu s ravnotežom, a sve to da bi sjeli na vrhu, pojeli nešto fino – možda kolač, fotografirali se svi zajedno, promotrili koji nas vrhovi okružuju i vratili. Prometno je danas na kukovima kao na špici u centru. Pozdravljam ekipu iz Medvednice, uspinju se i teško im je kao što je i nama bilo: “Ma, ne idite dalje, nema vam ničeg gore, samo kamenje!”

Napuštamo komoditet Premužićeve staze i spuštamo se strmom bukovom šumom do možda najljepše velebitske livade Veliki Lubenovac. Nekad su ovdje u ljetnim mjesecima obitavali ljudi i njihova stoka, a danas smo svi samo u prolazu – i ljudi i divlje životinje. Livada je svejedno živopisna – cvatu sitne maćuhice, a polje narcisa poručuje: “Ima nas i ovdje. Ne cvatemo samo na Golici!”.

Iz krške udoline penjemo se kroz Lubenovečka vrata i borimo s mnoštvom porušenih stabala ispod Hajdučkih kukova. “Osjećam da mi se opet alergija pojavila. Valjda neko bilje.”, požalila mi se prijateljica. “A da nisi možda alergična na Šalatu?!”, sve je zabavilo.

Ubrzanim korakom savladavamo kilometre makadama preko bezbroj više i manje svježih hrpica medvjeđeg izmeta – možda i zato žurimo, a žurimo na jedan od najljepših zalazaka sunca – Zavižanski.

“Tko god ima neki problem trebao bi se zaputiti u planine.”, teza je koju često čujem u medijima, knjige o tome pišu i osobno tome svjedočim vrlo često. Evo danas npr. sve sam životne brige, dileme i sitna zamjeranja otpustila, mislila samo na sljedeći korak – živjela u trenutku i vraćam se doma čiste duše, lagana i rasterećena, samo s jednom mišlju: “Nikad me do sad nije bolio kuk. Što je sad ovo?”

P.S. U kombiju smo, naravno, popratili pobjedničku pjesmu Rim tim tagi dim na najjače, a na lasagne idemo prvom prilikom.