Staza sedam slapova – svaka kap je bitna

28/4/2024

U srcu Istre, podno starog grada Buzeta, a uz obalu Mirne započinje staza sedam slapova. Nije Mirna oduvijek mirna – upoznat ćemo je danas, a već znamo da tiha voda brega dere… I nije to samo Mirna, jer prva četiri slapa su na rijeci Pivki, njenoj pritoci. E, ona je tek nestašna! Probila se najkraćim putem kroz istarski krš i stvorila kanjon, stvorila sebi korito i sad pada i pada. Vlažno je i sparno. “Je l’ vidiš feratu postavljenu s druge strane rječice?”, pokazuje Mario na sajle postavljene u stijeni. – “Ne izgleda uopće bezazleno, a i baš nitko se danas njome ne kreće.”, odgovaram, “To ćemo dogodine istražiti, uostalom, već smo jednu osobu danas izgubili.”

Njeni slapovi se pjene i zvonko obrušavaju u mala jezerca između visokih okomitih stijena kanjona. Sparno je. Kamenje je sklisko od vlage i blata, dok se penjemo bočnom stranom kanjona, a na jednom dijelu i vrlo strmo. Sajla za uhvatiti se je potrgana i pitanje je hvatati li se za blatnu stijenu, korijenje drveća ili travu uz rub. Ako je već morala, dobro da se ovdje nije poskliznula.

Puno je posjetitelja danas. Ima nas svih uzrasta, pa i djece s roditeljima, što me posebno veseli. Ima nas i sa svakakvom opremom – od ozbiljnih gojzerica na onima koji su na njih navikli do platnenih starki na mladima, a posebno su me se dojmila dva para totalno blatnjavih novih crnih tenisica od velura na bračnom paru, koje su očito kupljene jučer za ovu priliku .

Za četvrti slap imena Mala peć, potrebno je s glavne staze skrenuti i petnaestak minuta gaziti po čistom blatu. Ovdje smo sreli one nove tenisice od velura. Skrovito mjesto zaklonjeno je gustom vegetacijom s jedne strane, a visokom stijenom s druge strane. Dok se pred nama u jezero neumorno ulijeva jedan mali slap uz visoku stijenu penje se divovski bršljan. Mjesto zove na zaustavljanje, promatranje, uranjanje.

Prolazimo još jednom neizbježnu kaljužu i nastavljamo carstvom svježezelene šume kroz selo Kuhari, koje se sastoji od nekoliko napuštenih kamenih kuća, tek jedne pomno uređene s veselom obitelji okupljenoj oko stola u dvorištu i jedne udaljene obrasle bršljanom, koju bi prijateljica rado smatrala svojom.

Napoleonov most je vrlo fotogeničan. Volim si uzeti vremena za pronaći drugi kut za fotku, pa makar za nju balansirala na skliskom klimavom kamenu nasred rijeke, samo da kadar nije isti kao lani, samo da je drugačije.

U selo Kotli ulazimo preko mosta, a kao pobjednici. Pobjednici željni gaziranog osvježenja. Vidljivo je da jedina gostiona na našoj kružnoj stazi ne radi. “Gle, ovdje ipak možemo kupiti piće! Što ćete popiti?”, pita Aleksandra ugledavši sanduke pića u tmurnom podrumu kroz otvorena vrata.

Dugo se ovdje izležavamo, patimo na suncu i močimo noge da se rashladimo, skakućemo s jednog kamenog otoka na drugi preskačući kotliće i pazeći da ne zveknemo, a za to vrijeme teče i teče, teče jedan slap…

Slap

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga mala u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san o slapu da bi mog’o sjati ,

I moja kaplja pomaže ga tkati.

Dobriša Cesarić

Sedam kapljica je ovdje, a osmoj, koja ledi koljeno u staroj jezgri Buzeta uz fuže s umakom od boškarina, šaljem kratku video snimku, jer svaka kaplica je bitna!

S glavne staze kroz šumarak nekoliko je puteljaka kojima se možemo spustiti do nemirne Mirne i gotovo svima smo prošli. Jedna vodi do starog mlina ugrađenog u stijenu…

druga do još jednog slapa, a najljepša – do bezbroj kotlića. Sami smo. Pronalazimo svatko svoje savršeno mjesto.

Odlažem ruksak i biram stijenu sa strane, sjedam. Potjerala sam, nehotice, malog guštera. Osluškujem tišinu, a ona postaje sve glasnija. Ptice cvrkuću kao da ih nitko ne sluša, a slapovi stvaraju najljepšu prateću melodiju.

Voda je simbol života i ponovnog rađanja, a ovdje je zaista ima.

Preskačemo rijeku Mirnu. Prvi put! Drugi put! Treći put! Prodano! Ispiremo blato s gojzerica da čisti idemo po prijateljicu i na zajedničku večeru, a malo i zbog auta.

Nadalje se staza umirila, a boje pojačale, jer bliži se večer – zlatni sat, vrijeme kad su fotografije najljepše. Zeleni se šesti slap Zelenščak, a posljednji je Grjok sa šljunčanom plažom na kojoj se danas nećemo izležavati. Vraćamo se na naš početak praćeni mirisom bagrema uz sada nečujnu Mirnu i samo da se zna – nije ih bilo sedam nego sedamdest sedam. 🙂