Karlobag – Baške Oštarije, novootvorena staza 61

21/4/2024

Vozimo se Jadranskom magistralom prema trajektnoj luci Prizna. Zavojita cesta uzburkala nam je unutrašnjost, pa zastajemo na ugibalištu da se stabiliziramo, ali vani od naleta bure jedva ostajemo na nogama, tj. unutarnjoj nestabilnosti pridodaje se i vanjska. Da stvar bude gora javlja nam prijateljica, koja je već u luci Prizna, da trajekti zbog prejake bure ne plove. Tjedan sam provela prateći promjene na bezbroj stranica s prognozom vremena i onda ovako! Propao je Pag i Life on Mars, ali tu je Velebit, a danas je svečano otvorenje staze Karlobag – Baške Oštarije povodom 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj. Idemo 15 km dalje – u Karlobag!

U potrazi za mjestom okupljanja slijedim ljude s ruksacima prema izvoru veselja i glasne glazbe. Rok za prijave je prošao – prije 20 dana. Bit ću fina, planiram, ali spremna sam za borbu ako zatreba.

“Tu sam s planinarskim društvom, no nismo se prijavili. Možemo li to sad riješiti?” pitam ljubazno. – “Možete. Koje ste društvo i koliko vas ima?” – “PD Sokol Zagreb, a ima nas 11.” – “Odlično! Izvolite naljepnice, kupone za ručak, plan pohoda i karte za vozače da ih naš autobus vrati po aute natrag u Karlobag.” – “Wow, ovo je iznad svih očekivanja. Puno vam hvala!”

Ekipa je vrlo zadovoljna: “I grah ćemo dobiti?!”, a Gogač odgovara: “To smo mi, zapravo, sve tako isplanirali da vas iznenadimo!”

10:00 Okrećemo leđa moru, a lice Velebitu. Uranjamo među planinare iz cijele Hrvatske, iz 28 društava, koji će među prvima proći ovom stazom broj 61. Marljivo su je markirali članovi PD Osmica iz Karlovca. Oni nose žute majice i ima ih posvuda, a naročito na raskršćima da netko ne zaluta, iako ima sasvim dovoljno putokaza. Znaju odgovor na svako pitanje i izuzetno su ljubazni. Pribojavala sam se gužve na stazi, jer ipak je tu 175 ljudi, no staza nas je baš lijepo ugostila, zadovoljila… Ekstra zelena boja mlade vegetacije, sivi grubi kamen, koji se nikad ne mijenja, najplavije more ošinuto burom, ljudi dobre volje, koji za istu ne mare… Raj.

Gojzerice pri tom dodiruju Terezijanu, povijesnu cestu izgrađenu 1786. godine radi povezivanja Gospića i Karlobaga, a zatim obnovljenu po nalogu cara Josipa II, koji ju je nazvao po svojoj majci Mariji Tereziji. To pokazuje koliko je to značajan kolni put bio. Trgovina.

Dan ne može biti ljepši. Svakih sat vremena je odmor. To je ono kad sjednemo na meku travu, izvadimo iz ruksaka sendvič, jabuku ili konzervu tunjevine alla mexicana i okruženi spokojem grickamo, mljackamo, pijuckamo, ništa ne mudrujemo, samo jesmo… Postojimo.

Tu su vatrogasna kola, auto Hrvatske gorske službe spašavanja, domaćini s flaširanom vodom, ako netko nije dovoljno ponio. Ništa se ovdje loše ne može dogoditi. “Zašto nema gemišta?”, šali se netko. – “Iz isto razloga, da se ništa loše ne može dogoditi.”

Ovaj čičak podsjeća me na uspon na najviši vrh Atlasa u Maroku prije par godina, samo je tamo još raskošniji i okružen crnim granitnim stijenama.

Pohod. Okupljanje. Prilika je to za porazgovarati s planinarima iz drugih društava, naučiti nešto o marčanskim burama, kojih ove godine nije ni bilo, tek ova zakašnjela danas kažu nam Gospićanke, slučajno prepoznati u planinarki pored sebe nekadašnju članicu društva i sjetiti se zajedničkog uspona na Zir i Kremen u vrijeme corone, pronaći zajedničke poznanike s mnogobrojnim Željezničarima, Matičarima i Medekima… Predragocjeno.

“Ovdje možete izabrati želite li lakšim ili težim putem.”, govori jedan od organizatora u žutoj majici na raskršću putova. “Težim,” nisam puno trebala razmišljati. – “Izvolite onda desno.” Jasno mi je da je jedan put uspon na Basaču, a drugi zaobilaženje istog vrha. Do sad sam se ovuda samo spuštala, a sad se penjem i nije lako, ali niti ne treba biti. Danas se od nivoa mora penjemo na 1089 metara visoku Basaču.

Na vrhu se ekipa ekipirala. ” ‘Ajmo jednu zajedničku!” – “Tko će nas slikati?” Nailaze dva mladića. “Ti legni dolje!” Bacam se na pod, nije problem. 🙂 Najradije bih i ostala na šljunku, jer gore dere bura, a kamenje je toplo, prijateljsko, puno podrške.

Spuštanje s Basače je stjenovito, a stijene imaju dobru energiju. Potreban mi je taj dodir postojanog kamena, koji oduvijek prkosi promjenama i odolijeva trendovima dok je koncentracija samo na sljedeći zahvat u nepredvidivoj strukturi stijene… Život u sadašnjem trenutku.

Kubus ili Ura. Spomenik cesti koja spaja Gospić i Karlobag. “Pozivam vas na pitu od jabuka na Kubus!”, tek sam malo prije shvatila da cijeli dan nosim kolač u ruksaku i nisam ga uopće ponudila. Zato sad imamo ovaj poseban slatki trenutak s mirisom cimeta sakriveni od bure, a stisnuti u krug – simbol zajedništva.

U Baškim Oštarijama svi su već za stolovima. Stigli smo posljednji, iako nas prati drugačiji glas. Grah u dva velika lonca, jedan za svejede s kobasicama, drugi vegetarijanski – slastan, a u zraku Riblja čorba (po izboru DJ-a). Ludnica.

Volim iznenađenja, a teško je, ako si dio organizacije, sam sebe iznenaditi. Evo i to je moguće! Umjesto na Marsu završili smo u Baškim Oštarijama i nije moglo bolje ispasti. Sljedeći vikend idemo na slapove Mirne, a zapravo tko zna?!