Lošinj – Osorščica, Cres – Lubenice i Sis

6-7/4/2024

I kad sam proteklih dana bila sama u poslu i sama sa sobom, pomisao na predstojeći vikend na moru stavljala mi je osmijeh na lice, a sad smo već popili kavu na odmorištu prije krčkog mosta i vjetar nas hladi na palubi trajekta od Valbiske prema Meragu. Cres.

Nakon trideset minuta na trajektu i gotovo sat vremena na cesti prelazimo pokretni most kod Osora. Sagrađen je iznad kanala prokopanog iz trgovačkih potreba da olakša promet između Sjevernog Jadrana i dalmatinske obale. Izlazimo iz automobila s druge strane mosta. Lošinj.

11:00 Uzimamo teške ruksake i započinjemo planinarsku turu podno planine Osoršćice duge 15 km. “Hoćemo jednu grupnu fotku?” pita netko iz naše petnaesteročlane ekipe. “Može,” odgovaram, ” Gorane, vrijeme je da izvadiš najvažniju stvar. Nadam se da je imaš!” – “Da, naravno.”, ali djeluje zamišljeno. “Zastavu trebamo,” pojašnjavam sa smiješkom i strepnjom. “Jesemti, doma je ostala!”, hvata se za bradu i vidim da se ne šali, inače uvijek za šalu spreman, naš Gogač. 🙂

Hladovinom šumske kamene staze lagano se penjemo. Staza je puna ciklama, a ekipa se okupila oko zmije s crvenim šarama. “To je crvenkrpica.”, objašnjava Dražen, a mi sretno vadimo mobitele, jer znamo da na Cresu i Lošinju nema otrovnica. “Kad završite s fotkanjem maknut ću je s makadama da je auto ne pregazi.”, dobro se sjetio par minuta prije nego je kraj nas prošao džip i tako joj spasio život.

Otvaraju se vidici na more i Osor. Vrijeme je savršeno, doduše ljetno. “… kao da smo preskočili proljeće i iz zime ušli odmah u ljeto!”, složili smo se, jer tek je početak travnja.

13:00 Planinarski dom Sveti Gaudent (274 m) održava PD Osoršćica. To je mala kuća sa dnevnom sobom, spavaonom i kuhinjom, a ispred je prostrana terasa s pogledom. Dočekala nas je srdačna gđa Vivian s kuhačom u ruci, jer kuha nam maneštru za večeru. Riješili smo se nepotrebnog tereta ( npr. vreće za spavanje ), malo se opustili i krenuli dalje prema najvišoj točci otoka – vrhu Televrina (588 m).

Staza je pregledna i dobro markirana, s puno srčeka na putu. Da nas tolika srčeka ne odvedu s pravog puta, tu je i osiguravajuća sajlica. 😉

Osim puno srčeka, prate nas i oznake staze Apsyrtides. To je staza od početka Cresa do kraja Lošinja duga oko 150 km. Primamljivo, jel’ da? Tako se i zvao otok prije razdvajanja na Cres i Lošinj.

14:30 Na vrhu Televrina se zadržavamo kratko, sunce nas tjera da idemo dalje grebenskom stazom u potragu za hladom .

15:30 S vrha Sv, Nikola (557 m), lokalno zvanog Sv. Mikula, gledamo neodoljive zelene šume Lošinja, Unija, Srakana i jedinstven otok Susak. Divno je ovdje, a i treba nam odmor. Znam da se neki žele vratiti istim putem, no ja nisam jedna od njih. Dijelimo se na dvije grupe. Goran će povesti petero istim putem natrag u dom.

Usput će skrenuti u spilju Sv. Gaudenta po kojoj je dom dobio ime i saznati da je on bio biskup. Zbog ukazivanja na nemoralno ponašanje plemstva bio je prognan i skrivao se u toj spilji te prokleo zmije. Otad na otoku nema otrovnica. Nadam se da su uzeli kamenčić iz spilje, jer to je amajlija koja će ih zauvijek čuvati od otrovnog ugriza.

16:00 “O.K. Krećemo odmah i moramo se požuriti, jer jedino tako možemo stići prije mraka.”, vrlo sam jasna.

E, ovdje počinje uzbudljiv dio. Balansiramo po šiljcima oštro uzdignutog kamenja u nadi da će teren postati sigurniji. Iznad glave mi je upitnik: “Jel’ to baš bilo pametno?”. Sporo napredujemo, ovo kamenje ne prašta pogrešan korak.

S druge strane obožavam otkrivati nove putove, a oni se ovdje smjenjuju neprestano. Od najoštrijeg kamenja s pogledom na Nerezine, pored suhozida preko nježne tratine, kroz čarobnu borovu šumu po mekom tepihu od otpalih iglica, ispod visoke okomite glatke stijene i kroz gustu makiju premreženu paučinom. Veći dio paučine sam preuzela na sebe, a nešto je ostalo i za visoke iza mene. Naravno da nikoga nismo sreli putem. Posljednji su ovuda prošli markacisti i dobro se zabavili označavajući stazu. Sjeli smo da malo predahnemo, pije se magnezij i dekstroza, jer već dva sata vrlo žustro grabimo. “Anice, ja trenutno ne vidim baš nikakve razlike između tebe i Dubravka!”, oglasila se moja draga prijateljica Alex i sve nas nasmijala, a svi znamo kako je njega pratiti.

20:00 Odmorna ekipa čeka nas s postavljenim stolom za zajedničku večeru i čak su naložili vatru za bolji ugođaj. Pitaju nas kakva je staza. “Neponovljiva!”, kažem. “Prošo sam ju prvi, posljednji i jedini put.”, dodaje Mario, ali sutra ćemo već biti drugog mišljenja. Postat će interesantna i najviše ćemo o njoj pričati.

Maneštra je ispunila naše želuce, a crnac bez jaja naša očekivanja! Mjesec, zvijezde i duga noć na dva reda zajedničkih ležajeva…

Goran nas budi u sedam pjesmom. Kuham kavu. Doručak na terasi. Pokret. Uz stazu u šumi procvao je kaćun. Osor.

Zavirili smo unutar debelih moćnih gradskih zidina Osora. U aleji hrvatskih skladatelja između skulptura glazbenika zainteresirala nas je skulptura kune. Kako se ona tu uklapa?

Nekad davno ovdje je krzno kune bilo sredstvo plaćanja, stoga se Osor smatra kolijevkom naše, sad već prošle, valute. Eto tako.

Dalje idemo autom. Naselje staro preko 4000 godina na hridi visokoj 378 metara u kojem trenutno živi troje ljudi budi maštu. Život na osami. Lubenice.

S vidikovca iznad naselja gledamo plažu Sv. Ivan i radimo bezbroj fotografija. Spuštamo se do obale skladnom planinarskom stazom. Čula sam da je strma, no nakon jučerašnje Osorčice, ovo je zanemarivo. Hoćemo li se okupati? Samo jedan od nas petnaest je dovoljno smion! 🙂 More je 15 C. U blizini je spilja Plava grota i još jedna zanimljiva uvala, no vrijeme curi nemilo kao i znoj pri ovom usponu, a naš sljedeći cilj vrh Sis čeka.

On the road again… Vrh Sis zapravo nije najviši vrh Cresa, najviši je Gorica (648 m) 2 km sjevernije, no govori se da nije planinarski atraktivan.

Izlazimo iz automobila ispod samog vrha Sis i pratimo suhozid. Iznad nas kruže ogromne ptice, kojima je raspon krila 2.5 metra, a ovaj uspon po vrućini je iscrpljujuć i najradije bih da me dva bjeloglava supa dohvate i odnesu na vrh, ispuste pod stablo hrasta u hladovinu i sjednu kraj mene. Ništa od toga, moram sama, jer dva supa ne bi mogla raširiti krila tako blizu jedan drugome i ne bi mogli letjeti. Tako i bračni partneri moraju imati prostora za raširiti krila da bi se mogli razvijati i biti sretni zajedno. To sam nedavno čula na radiju i baš mi se dopalo. Hvatamo trajekt u 17:30, zauzimamo najbolja mjesta u Putniku ispod Grobničkih Alpa te punog trbuha kujemo planove za vikend na Zavižanu 20.-21. travnja.

Evo, protegnuli krila jesmo i vraćamo se doma svatko u svoju krletku sretni i veseli.

Raširi krila i ti!