2/3/2024
8:00 Vozimo se kroz Krapinu. “Gore desno možete vidjeti našu Strahinjščicu!”, predstavlja Goran naš današnji planinarski cilj vozeći nas, a ono što zaista vidimo je magla, jedna od gušćih koje sam vidjela.
Okupilo nas se šesnaest. Odabrana staza počinje od Podgore Krapinske, a ide preko Jelenskih pećina, pa je tako i zovu. Strma je i ostavlja bez daha. Žao mi je zbog ekipe što je vidljivost na nizinu nikakva. Goran i ja smo prije tjedan dana imali sreću doživjeti je u sunčanom danu. I danas je šuma u cvijeću – visibabe, ljubičice, jaglaci, jetrenke, procjepak te žute krošnje drijenka.
Staza je dobro markirana, utabana i zadovoljstvo je pratiti njene krivine do planinarske kuće Na Strahinjščici. Zadovoljstvo bi bilo i da je kuća otvorena, a ovako otvaramo ruksake. Danas je onaj dan, koji svi imamo jednom u godini, pa vadim štrudlu od šampinjona za početak, a nakon toga slatko – pita od jabuka. Prije tjedan dana ovdje smo popili izvrsno kuhano vino.
10:00 Idemo na vidikovac Dedek, iznad doma, pogledati maglu malo bolje. Nije nas razočarala, dobro se drži. Prošli put, osim Radoboja i Podgore Krapinske, vidjela se utvrda Cesargrad na vrhu Cesargradske gore pored Klanjca, koju sam obišla u jesen.
Probija se sunce i već mi nedostaje čarobna maglena koprena.
Rado bih da se mogu hvaliti poznavanjem i pamćenjem svakog dijela staze, no to nisam ja. Ipak mogu reći da sam od bezbroj cvjetnih grmova stala i izvadila mobitel kod istog grma jaglaca kao prije tjedan dana, jer je najveći, kod istog grma jetrenke jer je sakriven ispod stijene i kod istog grma visibaba, jer su podigle svoje velike glave umjesto da vise kao ostale.
11:00 Najviši vrh Strahinjščice je Sušec (846 m) i nalazi se u šumi, znači ne nudi otvorene poglede, no daje zadovoljstvo uspona i žig za marljive sakupljače. Mistične stijene prekrivene mahovinom… Teletabisi bi se raspametili ovdje!
12:00 Spuštamo se strmom šumom po glasnom lišću da bi se složno popeli na drugi vrh danas, Sekolje (740 m). Šumski proplanak je otvoren za sunce i stvoren za guštanje. “Pauza pola sata.” – “Nek je to izašlo iz tvojih usta, a ne mojih!”, zadovoljan je Goran. Ovdje, na istočnom obronku Strahinjčice 2012. godine otkriveno je arheološko nalazište – Hajdine zerne iz prapovijesti i rimskog doba, koje pokazuje da se ovdje živjelo tisuću godina prije Krista.
14:00 Ovdje nam se staza poklapa s Putovima orhideja. “Treba je posjetiti u svibnju kad su orhideje u cvatu.”, rekao nam je domar u domu Radoboj prošli tjedan. Malo po blatu, malo po asfaltu i kod doma smo. Ima ljudi na terasi, ali saznajemo da domara nema. Studentska organizacija je iznajmila dom za sebe. Moramo ubuduće nazvati domara i provjeriti stanje. Izborili smo se za kupovinu ponekog piva i dugo se družili na ovoj prostranoj terasi dok se kolači nisu pojeli, a noge odmorile za novi uspon, jer većina se želi ponovo popeti do planinarske kuće s početka dana, umjesto povratka cestom. “Vidjet ćemo ono što od jutarnje magle nismo.”, dopao mi se Ivanov motiv, a imala sam i svoj – prošli smo kraj područja medvjeđeg luka ujutro.
“Idemo stazom preko rudnika. To je najstrmija staza, ali ja znam prečicu, pa ćemo si malo olakšati.”, govori Marina, ona je tu doma i sve zna. Da, staza je strma, ali ne pretjerano. Pretjerano je da osjećamo kapi kiše. “Ma, neće padati, nije najavljena.”, govorimo i vadimo kabanice, jer iako nije najavljena – mokra je.
16:15 Stisli smo se ispod terase pk Na Strahinjščici zadovoljni što smo pod krovom. Prilazi nam simpatična gospođa, prepoznajem je od prošlog tjedna i pita: “A kaj delate tu? Dođite unutra na toplo ugrijati se i možda hoćete popiti nešto!” Baš kad nam je to najviše trebalo imali smo toplinu doma, mirišljavu kavu i vrući čaj. Divota!
Za to vrijeme kiša je prestala i evo nas opet na stazi, a pored staze okupan kišom , mirišljav, a daje snagu medvjeda – medvjeđi luk! Potaknut će metabolizam i očistiti tijelo od toksina. Najbolje je konzumirati ga svježeg, a volimo ga i u štrudli sa sirom. Baš sam zadovoljna!
Većina ekipe je danas prvi put na ovoj gori, a gora je uzvišenje do 1000 metar visine. Oduševljeni smo njenom ljepotom i zahtjevnim usponima. Staza nas vodi u podnožje, vidici su se otvorili kao što se Ivan nadao, a mi hodamo u tišini opijeni mirisom šume, bojama cvijeća i zalaskom sunca. U prirodi, jednostavno, ne možeš biti loše volje, šuma nikad ne razočara.
AvanturAna 