24/2/2024
Sretna sam, jer sam često u društvu koje pita “Hoćemo li stati u …? Danas je to “Hoćemo li stati u Rastokama?”
Selo iznad vode zaustavljeno u prošlosti gdje su se zaigrale rijeke Korana i Slunjčica svaki put oduševi. Mostovi, mlinovi, glasan žubor slapova, odraz u vodi i miris tek samljevenog brašna. Prošetali smo cestom još mokrom od noćne kiše. Sve ovdje još spava osim prodavača u OPG-u, gdje smo kupili neke lokalne proizvode po svjetskim cijenama.
Naše odredište je Korenica, nekad Titova, danas naša i završetak ceste u selu Mihaljevac (650 m) na ravnom Ličkom polju. Bacamo selfi i pogled na naš današnji cilj – kameni vrh Gola Plješivica visoko gore i savladavamo prvu prepreku, a to je stado krava. Puno ih je, od telića i junadi do punoljetnih. Zapravo su jako lijepe i dobronamjerne, gledaju nas svojim velikim očima i drže na odstojanju rogovima.
Lička Plešivica je nakon Velebita najveća planina u Hrvatskoj. Proteže se od Plitvica do izvora Zrmanje, a Gola Plješivica je drugi vrh po visini (1648 m), najviši je Ozeblin (1657 m).
Planinarska staza prolazi kroz grmoliko raslinje i ulazi u šumu bukve, dobro je markirana i utabana. “Ovdje je medvjed napao onog čovjeka, emigranta, prije mjesec dana.”, govori Dražen. Baš lijepo da sad to znamo. “Čovjek je prolazio van staze, zato je nabasao na njega.”, dodaje, a Alex i ja idemo dalje bezbrižno, jer znamo da ga na stazi sigurno nećemo sresti. 🙂
Izlaskom iz šume, nakon dva sata solidnog uspona, otvara se pogled na Malu Plješivicu, dalekovod, antene i na susjednu državu. “To je Bihać, a vijugava rijeka je Una.”, edukativan je Dražen. “Bila sam davno na izvoru Une, to je jedan od izvora kojem nije moguće utvrditi dubinu, ali u Bihaću još nikad nisam bila!” – “Hoćeš da idemo?” – “O, da, zapravo častim vas ćevapima, ako se slažete!” Još bi luđe bilo da se spustimo planinarski na drugu stranu, ali to nije moguće. To je područje emigranata i policije, stoga ćemo se spustiti istim putem, ali ne još. Makadamskom cestom hodamo pola sata od Male do Velike Gole Plješivice.
Na vrhu su ostaci velikog vojnog objekta, labirinti tunela i mističnih hodnika u koje smo ulazili i izlazili. Nema tu ničeg lijepog. To je podsjetnik na velika ulaganja u doba Jugoslavije, na rat i gubitke, na razaranja i stradanja, a vojska JNA u povlačenju uništila je sve za sobom.
Za ljepotu je tu ispod vrha nekoliko zanimljivih stijena, od kojih je najpoznatija Lička kapa. Spuštamo se do nje u nadi da će nas zakloniti od ledenog vjetra, koji ovdje stalno djeluje, ne da stablima da rastu, ni nama da sjednemo i predahnemo. Tuneli koji su prokopani ispod vanjskih objekata (radara, heliodroma i smještajnog objekta za vojsku) su tu zbog iznimno hladnih i vjetrovitih zima.
Moram se odmah popeti na tu stijenu, a Dražen će pripremiti kavicu, sad već računam na to. 🙂
“Bio sam tu pred par godina s ekipom i da se ne vraćamo uokolo, odlučili smo spustiti se direktno. Osim što je bilo izuzetno strmo, kad smo se spustili ugledali smo oznaku precrtane lubanje – znak zabrane kretanja zbog zaostalih mina.” OMG!
Nakon naslikavanja na stijeni, uživamo u kava/čaj nirvani u njenoj zavjetrini i vraćamo baš istim putem, ni koraka van staze ne radimo dok nam se na kraju našeg putu nije našlo cijelo stado krava. Njih zaobilazimo, a onda smo ugledali gazdu. “Vi se bojite mojih kravica?”, čudi se i zanima ga gdje smo bili i ima li snijega na cesti gore. Rado porazgovaramo s domaćim ljudima, osjetimo njihove brige i interese.
Sjedamo u auto i krećemo u potragu za napuštenim avionom u obližnjem naselju Željava. Vojni avion DC-3 Dacota je do posljednjeg praznog mjesta izvana i iznutra sada oblijepljen naljepnicama klubova motorističkih, planinarskih i tko zna kakvim još, a služio je za prijevoz i desant padobranaca.
Ulazimo u utrobu planine s čijeg smo vrha upravo sišli. Ulazimo putem kojim su ulazili i vojni avioni. Bila je to vojna baza, najveći podzemni aerodrom, dom 58 aviona, a organiziran do najsitnijeg detalja. Nakon što se vojska JNA povukla 1992. godine, jednako ga je detaljno minirala, potpuno razorila da više nikome ne koristi… Hodamo potpuno mračnim, ogromnim tunelima, osvjetljavamo si mobitelima, glasno odjekuju naši koraci i jezivo je. Skrećemo lijevo, desno. Da sam sama davno bih se vratila ili bih još uvijek kružila. 🙂
Lako smo se odlučili za Bihać i ćevape, no zaboravili smo da za to zadovoljstvo treba stati na granici i da nismo jedini, no vrijedilo je! Vrijedilo je podsjetiti se, jer već dugo nismo čuli: “Jel’ imate što za prijaviti?”. U besprijekornoj modernoj ćevandžinici uz ćevape ljubazna konobarica nudi ayran. Alex i meni oči su zaiskrile i vratile nas u Tursku, na uspon na Ararat, gdje smo to tradicionalno piće slično jugurtu pile svakodnevno i uz svako jelo. Da, vrijedilo je prićekati na granici. Živjeli!
AvanturAna 