3/2/2024
“Hoćemo na Goli vrh?”, pita Dražen. “Hm, ja bih radije na Golicu. Nije li svejedno Goli ili Golica?” “Goli!” odlučuje Lili. – Prvo pokupim Lili u sedam, Anicu u sedam i pet, a Alex oko sedam i petnaest, može?, pita Dražen. Naravno da može, trebam samo izaći iz stana. To ja zovem dobar početak dana!
Dok auto guta kilometre, mi izbacujemo dogodovštine i evo nas na parkiralištu na kraju mjesta Zgornje Jezersko. Gojzerice su na nogama, ruksak na leđima, a put je pod nogama. Uzbrdo. Snijeg. Znoj. Oblaci. Desno je gruba stjenovita planina Velika baba. “Ne znam nijednu planinu koja ima djeda u imenu, samo se babe spominju.”, komentira Alex. Naš uspon kroz strmu šumu ubrzo zahtjeva ne samo da stanemo, nego i da sjednemo, predahnemo, pojedemo i popijemo. Takav je to uspon.
Nakon više od dva sata izlazimo iz šume na snježnu bjelinu. Pred nama se ukazuje naš vrh, a prije njega jedna mala drvena kućica pažljivo uređena, baš kao ona od čokolade na koju su naišli Ivica i Marica. “Evo, pronašla sam vikendicu kakvu želim!”, ushićena je Lili. Proučava drvene oluke, zalijepila se za okno da vidi unutrašnjost, a pronašla je i upisnu knjigu. Nešto upisuje, vjerujem da daje ponudu za kupovinu. 🙂
Slijedi jedan od onih uspona koji ostavlja bez daha i čini se da je bez konca, no kad ta borba čovjeka i brda završi otvara se pogled za kakav se vrijedilo oznojiti.
“Dođite ovdje sjesti! Zavjetrina je.”, predlažem i sjedam. – “Dražene, ipak nam možeš ovdje na vrhu skuhati kavu!” Vadi prijatelj plinsko kuhalo, lončić puni vodom iz boce te čuči kraj njega čekajući da zavri. Lili je donijela kavu, šećer i mlijeko, a Alex ispekla štrudlu od višanja. “Izvolite, milostive, nadam se da će vam biti po volji!” – “Itekako! Cijelim putem mislila sam na ovaj trenutak koji si nam obećao.”, držim čvrsto metalni lončić smrznutim rukama, a miris kave puni mi nosnice.
Što vidiš na slici? – Ma, tuga. Sjede jadne na mokroj travi izbjegavajući snijeg, smrzavaju se. Jedu iz ruksaka sasušene tvrde sendviče. Blago meni u toplom stanu dok zavaljen/a u trosjed surfam bespućima Facebooka, a uskoro mi stiže dostava hrane.
Dakle, to je čista srećica. Sjedimo na mekoj travnatoj podlozi u zavjetrini. Ispred nas, kao glumci u kazalištu na kraju predstave, poredani su likovi Kamniško – Savinjskih Alpa spremni pokloniti se: Mrzla gora, Rinke, Skuta, Grintovec… Krećemo se cijeli dan u laganom razgovoru, opušteni i prirodni kakvi jedino u prirodi jesmo. Mislim da su ti dani lijek za gradske misli i frustracije, lijek za život koji inače živimo, a sjedeći na travi ili na kamenu, u ovakvim trenucima jasnije vidimo koliko nam je malo potrebno. Tišina, daljina, društvo i šalica vruće kave.
Povratak. Staza je pri spuštanju užasno strma. Dereze na cipelama spašavaju nas, mislim da bi bile korisne i kad nema snijega.
Spustili smo se istim putem, ispratili dan, bacili pogled na Veliku babu i Goli vrh još jednom. “Hoćemo nešto pojesti?” – “Hajmo!”, slažemo se jer rano je za povratak. Uskoro se parkiramo pred prvim ugostiteljskim objektom Kočna. “O, tu smo bili nakon avanture Češka koča, sjećaš se Anice?”, govori uzbuđeno Alex prisjećajući se dva uzbudljiva dana na stijenama Kočni. “Da, bio je to izlet koji je sam sebe iznenadio!”, prepričavamo dogodovštine/strahove/borbe Lili i Draženu dok uživamo u delikatesnim pizza rolicama zahvalni na još jednom krasnom alpskom iskustvu.
AvanturAna 
Bravo!!!
Sviđa mi seSviđa mi se