4/2/2024
“Opremu na pregled, molim!”, duhovit je Goran, “Da vidim šilterice!”, pojašnjava, a ja pogledom tražim cipele na prijateljici koja je Velebit prohodala bez đonova , jer su se pretvorili u prah. “Odlične su, nadam se da se neće oštetiti previše na ovom grubom terenu.”
Vozila smo ostavili u Baškoj ispred kampa. “Hoćemo jednu fotku sa zastavom ispred nudističkog kampa?” – “Nećemo, vidiš da nema gostiju.”
Dan je sunčan, siječanjski, nema niti vjetra. Po grubim stijenama, dosta visoko iznad mora, hvatamo ravnotežu i fotografiju naizmjenično. Ulazimo u kanjon Vrženica na najtežu Krčku stazu. Ovdje nema markacija, jer postoji samo jedan izlaz i to nakon 2.5 km, a do tada koristimo ruke, noge i glavu. Na svakom težem usponu ipak možemo birati – prihvatiti ili ne prihvatiti Goranovu pruženu ruku.
Nailazimo na svježe odronjenu stijenu i jeziv prizor ovna, mora da se okliznuo i slomio vrat. Ne, neću vam taj prizor prenijeti.
Na izlazu iz kanjona, na raskršću, stoji putokaz koji kaže da smo do ove točke mogli doći brže i lakše drugom stazom iz kampa da smo to htjeli, no tada ne bismo imali ovo sasvim posebno iskustvo penjanja i terapeutski dodir kamena.
Preko vidikovca Rebica strpljivo i oprezno spuštamo se u Velu Luku po strmoj šljunčanoj stazi. “Bio je tu nekad davno grad Corinthia dok nisu došli divlji gusari i potjerali pitomo stanovništvo. Protjerani su se nastanili u drugoj uvali i tako je nastala današnja Baška. Na poluotoku, visoko gore, vidljivi su ostaci utvrde odakle se čuvao grad, a malo dalje je najviša točka poluotoka Sokol (134 mnv) .”, govorim ekipi uz isprike što se danas nećemo penjati gore.
Upravo u grupu stižu fotke od pet Vudrenih Sokola, koje je Dubravko doveo na najvišu točku Slovenije, Triglav. “Bravo!”, šaljemo im čestitke i fotku s mora (0 mnv). 🙂
U uvali Vela luka već se smjestila veća grupa PD Strahinjčica, došli su uz obalu, a vratit će se putem kojim smo mi došli.
Udobno smo se razmjestili po plaži da nešto pojedemo i odmorimo se. Neki se izuvaju da umoče noge u more, a ja se stapam s pijeskom, pogled uranjam u more, a hranim sendvičem, koji mi je sinoč dao prijatelj na povratku s planinarenja u Sloveniji… Bili smo na Golom vrhu.
Idemo prema uvali Mala Luka, udaljena je 1 km. Pročitala sam nedavno: “Ako želiš dotaknuti prošlost, dodirni kamen.” Nije to samo crkvica iz Srednjeg vijeka kraj koje upravo zastajemo, ni beskrajni suhozidi koji se izvijaju u svim smjerovima od nas, već je to i ovaj kamen po kojem cijeli dan hodamo. Taj kamen je oduvijek tu, po njemu su gazili bosi i u opancima, u uniformama i prnjama, a jednako sretni i nesretni kao što smo i mi danas samo što smo mi u boljim cipelama.
Između dva suhozida, a preko živahnih šafrana i ljubičica, prikradamo se nemarkiranim putem našoj stazi. Na nas bleje velike i male ovce, a uvijek je tu i jedna crna ovca. Pasu suhu travu koja raste između kamenja i miču se što dalje od nas. Nadlijeću nas tri bjeloglava supa, kojima je ovdje stanište. Divljina. Približavamo se Mjesečevom platou, koji se podlogom ne razlikuje od dosadašnjeg terena, osim što je to ravno područje.
Dva pojilišta za ovce dobila su betonsko dno, a prije dvije godine bilo je još kameno. Na poučnoj ploči stoji napomena da je to stanište poskoka i crne udovice. Mi ih nismo ih vidjeli, što ne znači da nismo bili viđeni.
Mjesečev plato napušamo ulaskom u suhozidom ograđenu gustu borovu šumu i pratimo vijugavu stazu od borovih iglica ispod ludih krošanja. Neobično! Želja mi je pogledati more s vidikovca Stražica, stoga još malo skrećemo na grubi markirani kamenjar.
Vraćamo se na serpentinastu stazu koja nas polako i sigurno vraća u Bašku. Odavde je najljepši pogled na grad. Zastajemo za fotkanje. “Tu sam treći put, a nemam fotku!”, žalim se. – “Evo, sad ćeš je imati!”, kaže Đurđica i opali ih nekoliko.
Kamenim prostranstvima krčkog krša kršili smo gojzerice, prekršili poneko pravilo i uobičajeno dobro iskoristili dan.
AvanturAna 