Gorski Kotar, Snježnik (1505 m) i Guslica (1490 m) od Platka

27/1/2027

Svaki izlet traži određene pripreme, a što se mene tiče nosi i određene strahove. Nekad je to nepovoljna vremenska prognoza, nekad možda neka dvojba oko staze, a ovaj put ne mogu izbrisati iz glave tablu s upozorenjem “Oprez, ulazite u područje medvjeda!”, koju sam zapazila jednom prilikom na ulasku u Nacionalni park Risnjak. Što da se radi ako ga sretnemo? Naravno, prvo se vadi mobitel, a što onda? Tegla meda? Praviš se mrtav? Znam da postoji truba za tjeranje medvjeda, koja proizvodi strašan zvuk, no nemam je.

Pažljivo sam odabrala odjeću crno bijelu, neću ići u crvenoj majici da pomisli: “O, evo jedna jagodica bobica na snijegu!”, nisam stavila miris, čak niti dezodorans, neću da se zapita: “Kakav je to neprirodan miris u mojoj šumi?”, ali prikopčala sam metalnu šalicu s karabinerom na ruksak da lupka pri svakom koraku i u džepu mi je zviždaljka. To je to što sam poduzela, a najjača karta koju imam je nada da će nas čuti i izbjeći.

Na parkiralištu doma Mali Platak izlazimo iz auta na zaleđeno tlo okruženo snijegom. Dočekao nas je širok osmjeh prijateljice Aleksandre iz Rijeke. Pijemo kavicu u domu, a razgovaramo o dvojici kolega iz društva koji se ovih dana penju na Aconcaguu na vrh iznad šest tisuća. -“Da nije tako skupo i ja bih pokušala.”, govori prijateljica. – “A meni je drago da je skupo, barem mi ne pada na pamet da se javim.”, dodajem, jer znam da je izuzetno teško.

Ima dovoljno snijega, nebo je bez oblačka, a hladan vjetar nas tjera da hodamo brže, da se ugrijemo. Za sat vremena izlazimo iz šume. -“Nastavi samo ravno gore na greben.”, savjetuje Aleksandra, ona je tu često i zna najbolje mogućnosti.

Snježnik je kameni greben okružen strmim livadama danas djelomično prekriven snijegom, a dio Nacionalnog parka Risnjak. Sat vremena po grebenu uz pomoć ruku dovelo nas je na 1505 m visok vrh s pogledom na Risnjak, Grobničke Alpe, slovenski Snežnik, Kamniške Alpe u daljini i na ono najljepše – Jadransko more, Krk i Cres.

Za spuštanje prema zapuštenom, a savršeno izvedenom domu, stavljamo dereze, jer stijene prekrivene snijegom i ledom nisu šala.

Slikovit travnati (1490 m) vrh Guslica udaljen je sat vremena, a na putu nam je i Međuvrh.

Iz Guslice strše mnogobrojne antene. U vrijeme Jugoslavije u rovovima na četiri kata ispod zemlje moglo bi u slučaju atomskog rata živjeti pedesetero ljudi. To je devastirano, tek jedan objekt na površini je obnovljen. Bio bi to jedan lijep razgledan travnati vrh da nije svih tih ogromnih antena. Sjedamo za stol pred kućom s pogledom na more, a grije nas sunce, zajedništvo i smijeh. Danas nam se put isprepliće sa veselom ekipom PD Pinklec iz Svete Nedelje.

Spuštamo se drugim putem, drugom šumom. Spava li u ovoj šumi neki medo zimski san ili možda ne spava? “Sjećaš se, Anice, kako je Tatjana srela medvjeda?”, podsjeća me Paulina. “Da, u Raminim koritima. Sama je bila. Ugledali su se. Sva je pretrnula, prestala disati i spustila pogled, a on ju je odmjerio, procijenio i produžio svojim putem. Nećemo nikad saznati je li to zato što mu se činila bezopasna ili mu je jednostavno bila premršava.”

Vraćamo se na Platak, gdje na sanjkalištu zvoni dječji smijeh, a skijaši provjeravaju novu vučnicu. Mali dom na Platku pun je gladnih i žednih i jedva smo stali, a kad smo jednom zauzeli mjesta ništa nas nije moglo pomaknuti. Pitanje je bismo li ustali i da je medvjed došao na vrata!