13/1/2024
Da bismo sretni lepršali vijugavim stazama po zasniježenim proplancima najvećag pastirskog naselja Europe i upijali sunčeve zrake ispod najplavijeg nebeskog svoda ikad, trebalo je prije svega znati reći “DA” pozivu na izlet, iako je bilo nemoguće znati hoće li vremenski uvjeti ispuniti naša očekivanja, dok je sigurno bilo jedino da ustati u svitanje baš nikom neće biti drago.
Kad smo rekli to “DA” trebalo je spakirati ruksak, a znamo da se bez obzira na spol, spremamo kao mladenke – nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno. Boje moraju biti u skladu, odjeća višeslojna, funkcionalna, topla, udobna, a onda još i cipele, gamaše, dereze… Ma, mladenkama je lakše. I sve to bez kašnjenja jer polazak je točno u šest. Vesela ekipa u autu, sigurne ruke za volanom, smijeh i veselje u društvu dobro znanih i još neznanih. Sad, konačno, sve ima smisla! Uprtiti težak ruksak na leđa i krenuti uzbrdo sasvim nam je prirodno. Šuma uskoro postaje bijela i čarobna, a mi se skidamo, znojimo, smijemo i uvijek netko bez daha pita: “Koliko još ima?”
10:00 Izlazimo na prvi plato s pastirskim stanovima imena Gojška planina. Sad je već jasno da ćemo imati savršen dan. Nebo je bez oblačka, nema ni daška vjetra, a toplina sunca ovih -5°C pretvara u ugodu.
Pastiri su ovdje stoljećima uzgajali stoku, ali pastirske kolibe nisu bile ovakve. Obnavljane su od 1960. nadalje po prijedlogu arhitekte V. Kopača i uređene u luksuzne smještajne jedinice koje se mogu unajmiti. Samo je jedna zadržala prvobitno izdanje i sada je muzej – Peskarjeva bajta, a nalazi se blizu crkve.
Mala planina možda mi je najljepša, a uz to ima tri planinarska doma. Penjemo se na brežuljak na kavu u jedan od njih, u Jarški dom. Zauzimamo mjesta na terasi s pogledom, niti ne pomišljamo ući u zatvoren prostor jer kad god je to moguće volimo da je samo nebo iznad nas…
Slijedimo kružnu stazu 6.5 km – Putevima pastira i više ne skidamo osmijeh s lica, a niti sunčane naočale. 🙂
Kilometri su to bez uspona, a pažnju mi plijeni neobična planina i znam da je to Konj. Pitam se jesu li učvrstili klinove i sajle, a ako jesu bilo bi lijepo proći njome ponovo, odnijeti kekse veselom gazdi u Mlakarjevu bajtu na planini Rzenik, koji nas je nudio rakijom i Kraševom Domaćicom prije tri godine, a nakon toga se popeti na Ojstricu, koja se sada bijeli od snijega. Hm, možda bez Ojstrice, bila je neugodna pretprošle zime. “Sjećaš se toga Mladene?” Okruženi šiljatim vrhovima Kamniško-Savinjskih Alpa okružuju nas uspomene – Kočne – Grintovec – Brana – Planjava – Ojstrica…
13:20 Dom Zeleni kot mali je dom s velikom terasom. Vrijeme je ručku i neki uzimamo varivo, neki štrudlu, a ima ovdje svega. Borba je jedino za slobodna mjesta. Taman sam se smjestila kad se proplankom zaorila slovenska polka. Srce je poskočilo, a i noge za njime. Skupina glazbenika zasvirala je i zapjevala iz sveg glasa te dala jedinstvenu notu ovom jedinstvenom mjestu.
Odavde se ispod uspinjače, koja vozi izletnike iz podnožja, penjemo na najviši vrh Velike planine Gradišče (1666 m). Nadam se da i vama vaš vodič čestita na usponu kad stanete na vrh bez obzira na količinu prolivenog/neprolivenog znoja, tj. bio on lagan ili težak. 🙂
Ne, nije to šank i ne toči se Pelinkovac, to je ruža smjerokaza i pokazuje vrhove koje odavde vidimo.
Slijedeći vrh zove se Planjava. Njegove padine su blago zaleđene i stavljamo dereze. Spuštamo se prema kapelici Marije Snježne gdje se ljeti svake nedjelje služi misa, a zimi samo na Badnjak.
Zavukli smo se među kolibe, svaka ima ime i kućni broj. Propadamo u snijeg do koljena. U jednu se upravo useljava ekipa. Blizu je Peskarjeva bajta, no zatvorena je zimi pa ju ne možemo razgledati. Spuštamo se do trećeg doma danas. Domžalski dom je najveći na ovom području i može primiti 60 ljudi na noćenje, a gleda na vrh Poljanski rob (1569 m) i pašnjake koji će u ljeto opet biti puni kravica sa zvoncima oko vrata.
Do kombija smo stigli pet minuta prije noći i ispunili okrepčevalnicu Kranjski rak veseljem.
Kad se posljednji snijeg u proljeće otopi ove livade prekrit će šafrani, a ja ću u dobrom društvu provesti jedan vikend na najvećem pašnjaku Europe. Unajmiti jednu od ovih kolibica, istražiti nove staze, okupiti drage ljude, otpustiti brige, zaboraviti… A do tad se nadam da nismo danas sve lijepo vrijeme potrošili i da će nas poslužiti u subotu 27. 1. kad idemo u Gorski kotar na Snježnik. Reci i ti “DA”!
AvanturAna 