#košuta #karananke #velikivrh #planinarenje #alpe #outdoor #zima
30/12/2023
Predzadnji je dan u godini, a ja ne pečem kolače, niti spremam novogodišnju toaletu. Dižem sidro i odlazim. Planine zovu i ja moram ići. Zapravo zvao je jučer Dražen: “Jel’ netko za planinarenje sutra? Dom na Kofcah je odprt.” Ruksak je spreman, samo ću ujutro skuhati crni čaj, koji sam donijela iz Turske.
6:00 Krećemo. Ne gubimo vrijeme na kavu, ponijela sam ju sa sobom u termosici iz Katschberga, a Dražen je u autu pripremio po bocu vode i kutiju bombona svakoj. Vežem pojas i osjećam se kao u avionu. 🙂
8:20 Dan je bio kišan i tužan, a onda se pojavilo sunce taman kad smo izašli iz auta na parkiralištu nedaleko od Tržiča. Obuvamo gojzerice. Smrekovom šumom uz pjev poneke ptice, preko prvih pupoljaka kukurijeka riječ po riječ, korak po korak polako se penjemo. Nailazimo na zaleđene i zasniježene dionice i ulazimo u zimsku snježnu bajku baš kakvoj smo se nadali.
9:45 Nakon naslikavanja na prvoj snježnoj padini s Triglavom u daljini, sjeli smo na terasu doma na Kofcah da malo predahnemo i pogledamo kartu. “Bilo bi šteta ići samo na jedan vrh kad je očito da možemo kružno usput obići još dva.”, jednoglasni smo, a realno ne znamo što nas čeka.
Košuta je najduži planinski greben u Sloveniji (oko 10 km), a dio je Karavanki, koje su najduži europski masiv, dugačak oko 120 km te prirodna granica između Slovenije i Austrije s desetak vrhova iznad 2000 m.
Greben Košute vidjela sam samo na fotografijama i činio se nježan, blagih padina i bezopasan. Danas prekriven snijegom još je privlačniji. Često stvari izbliza nisu ni izbliza kakve se čine iz daljine. Uspon na greben je vrlo strm, a po grebenu balansiramo kao balerine po sredini grede nadajući se najboljem. Eh, to je sad život na vagi! Podižući pogled suočavam se s još zagonetnih strmina, stoga radije gledam pod noge.
Odmaramo se u zavjetrini podno samog vrha Kofce gore (1907 m) na travnatoj kosini s jasnim pogledom na stazu koja vodi po grebenu pored vrha Toplar (2000 m) i na Veliki vrh (2088 m), koji je ujedno najzapadniji vrh Košute.
Snijeg je mekan i klizav, kosina poprilična, sve u svemu izazovnije nego što sam očekivala. Stavljamo dereze. Sad je korak drugačiji – treba više podizati noge i koračati šire da se ne zapne, a nisam ih nosila od lipnja.
Volim se malo osamiti, osjetiti svjež zrak u plućima, upiti snježnu bjelinu, osluhnuti tišinu i zadržati to još danima.
13:10 Veliki vrh trenutno je samo naš, nema čak ni vjetra. Pomoću Draženove aplikacije pokušavamo utvrditi koja daleka izbočina na horizontu je Grossglockner, a koja Gross venediger.
Spuštamo se. Biramo pažljivo svaki korak Alex i ja, Dražen je daleko ispred, a ususret nam dolaze dva mladića. “Bok!” – “Bok!” – “A gdje su vam muževi?”, prvo je što su nas pitali. “Doma su”, govori Alex, “Da, doma su na sigurnom!”, dodajem. I oni su iz Zagreba, saznajemo. “Moj je neki dan jedva preživio uspon na polnoćku na Sljeme, tako da ni on ni ja ne želimo da bude ovdje.” 🙂 Smiju se. Još ih je zanimalo da im predložimo uspon za sutra i složile smo se da je Stol najbolji izbor za njih. Simpatični dječaci.
Povratak je jednostavan, vidici kristalno jasni, tišina sveprisutna. Planina nas ući življenju u trenutku jer svaki korak traži punu koncentraciju. Nema tu mjesta za jučer, niti za sutra.
Planinarenje nam poboljšava mentalno zdravlje, popravlja raspoloženje i smanjuje rizik od depresije… Da, da.
Boravak u prirodi povećava kreativnost te sposobnost donošenja odluka, stoga ćemo spremniji ući u novu godinu.
Jednako tako planinarenje jača tijelo, diže imunitet, ali i otvara apetit. Zato je tu planinarski dom Pod Kofcah sa širokom ponudom tradicionalne hrane ( jota, kobasice, ričet), ali i modernim kreacijama kao što su štruklji s tamnom čokoladom i malinama. Dražen bira heljdine žgance, kiselo zelje i kobasicu, a ja jotu (varivo od kiselog zelja i graha). Dok se Alex gubila u rapsodiji okusa čokolade i malina vidici oko nas potpuno su nestali, obavila nas je gusta magla, vlažna i hladna. Vrijeme je da se krene…
16:40 Baš kad se dan pretvorio u noć, sjeli smo zadovoljni u auto i okrenuli se sutrašnjem danu – staroj godini, koju ćemo ispratiti u zajedničkom društvu s desetak prijatelja planinara u podne u Vrbovskom. “A kakav je program sutra?”, pita Dražen. “Kava kod Envera, on ima kućicu blizu, zatim u centru Vrbovskog svira bend Ljubavnici, a bit će i domaćih gastronomskih delicija. Donijet ćemo nešto pića. Sve kao da je ponoć – glazba, ples i zabava, a fajrunt je u 15:00.” – “Hm, a što ćemo poslije?” – “Nemam pojma. Najbolje da nas Enver pozove da ostanemo!”… I bi tako!
SRETNA NOVA!
AvanturAna 