Da se ne zaboravi – hod za Škabrnju i za Vukovar

17-18-19/11/2023

Već godinama o pješačkom pohodu na mjesta najvećih stradanja domovinskog rata saznajem iz aktualnog dnevnika, znači, prekasno, no ne i ove godine. Marijanski zavjet za Domovinu dijeli objavu na fb i ja odmah zovem za kontakt navedenog g. Krešimira Čeku, a također dijelim u svojim krugovima jer možda to još netko želi i treba mu poziv baš kao i meni.

16:30, petak je. Čekam naš autobus ispred hotela Antunović i pogledom pretražujem opremu drugih, tražim veće ruksake. A, evo ih! HPD Medvednica – Žarko i ekipa, Tatjana Š., a prijateljica iz mog društva Sokol Zagreb Paulina čuva mi mjesto u autobusu. “Kad sam vidjela tvoju objavu, znala sam da je to poziv za mene i odmah rezervirala mjesto. Jako se veselim!”, “Odlično! Samo takav odnos prema životu me zanima!” Tema nam ne ponestaje i pet sati vožnje prođe za čas.

21:30 Grad Benkovac 30ak km istočno od Zadra okupan je toplim žutim svjetlima ulične rasvjete, uredan i temeljito obnovljen nakon strašnih ratnih razaranja. U prostoriji Vatrogasnog doma dočekuju nas pripadnici udruge ratnih veterana 9. gardijske brigade “Vukovi” s prigodnim riječima i velikim loncem variva od graha. “Tko stvori, Taj i blagoslovi.”, obratio nam se biranim riječima Jopa, član HPD Gora – Zagreb i pozvao nas za stol na večeru. Tu je ekipa iz Širokog Brijega, a i moja prijateljica Anita iz Omiša, koja isto zna reći “da”.

23:00 Idemo na Sv. misu samo za nas u crkvu Rođenja Marijina udaljenu desetak minuta. Župnik, don Krešo Ćirak, govori o važnosti hodočašća – kako se čovjek mijenja, odlazi kao jedan, a vraća se kao drugi čovjek. Jopa uzima gitaru, glasno zvone njene žice u velikoj toploj crkvi, a pjesma za pjesmom se ori. Uz Rajska Djevo, kraljice Hrvata odlazimo u noć, hladnu i tihu, zvjezdanu i neizvjesnu. Prati nas svećenik, molitva i policijski auto.

Složno korača nas sedamdesetak desnom stranom asfaltirane ceste. Smjenjuju se razgovori, molitva i tišina. Slušam šum šljunka koji šušti pod našim nogama. Dan je sjećanja na žrtve Domovinskog rata. Tužan dan.

2:30 Pauza na pokošenoj livadi pored naslaganih bala sijena. Hladno je. Ubrzo nastavljamo dalje. Kao što ispod jakni svi imamo iste majice tako su nam i misli jednako spokojne, ritam koraka meditativan. “… odvedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe.”, moli se krunica. Zastajemo kod spomenika poginulima u domovinskom ratu. Palimo svijeću.

4:20 Selo Nadin. Malo je ovako dobrih iznenađenja! Usred noći na našem putu budna je za nas jedna obitelj. Pripremili su nam vruću kavu i tople fritule! Baš nam je to trebalo, hvala im!

6:30 Nakon propješačenih 25 km, a s prvim znacima svitanja ulazimo u Škabrnju koja je pala 18. 11. 1991. na isti dan kao i Vukovar. Osvajači su ulaskom u selo poubijali sve na licu mjesta, 63 Hrvata. Bili su to stariji muškarci i žene.

Dok uživamo uz kavu na toplom suncu terase okuplja se narod, događa se narod. Mogu se vidjeti svečane povijesne uniforme iz raznih razdoblja, a nemoguće je ne primijetiti da ih nose izrazito stasiti mladići, meni izgledaju kao divovi. Kod groblja se formira kolona sjećanja. Danas je ovdje 20000-25000 ljudi. “Više nego ikad ranije.”, kažu bolje upoznati. U koloni sjećanja obilazimo važna mjesta i završavamo misnim slavljem. Sretna sam jer sam dio ovog svečanog dana, barem maleni doprinos dajem da se ne zaboravi.

13:00 Opet u autobusu. Neki su krenuli dalje u vlastitom aranžmanu, neki će sići u Ogulinu, Gospiću, Karlovcu ili Zagrebu. Novi će se ukrcati na tim istim stanicama, a neki od nas samo ćemo nastaviti u Vinkovce na večeru. Putem ćemo promijeniti bezbroj pozicija za spavanje i jednu puknutu gumu.

22:00 Čobanac i salata od svježeg zelja. Izuzetno fino. Vidim mnogi se veselo grle kao prijatelji nakon dugo vremena. “Kako to da se mnogi poznaju?”, pitam gospođu pokraj sebe. “Hodali smo Marijanski hodočasnički put od Osijeka do Dubrovnika i tako se upoznali.” – “Nikad nisam čula za taj put. Koliko je to kilometara?, pitam dalje. “1700 km, a započinje svake godine sredinom lipnja u Osijeku i završava nakon 74 dana u Dubrovniku. Svatko se uključuje i hoda koliko dana može.” Zadivljena sam ovom inicijativom i organizacijom, a vraćam se čobancu i salati od svježeg zelja jer treba nam hrane. Pred nama je noć pješačenja do Vukovara, oko 27 km.

00:30 U Slavoniji je noć hladnija nego u Dalmaciji, malo iznad nule. Asfaltiranom cestom pod zvjezdanim nebom marljivo koračamo.

Selo Cerić. Ispred uništene kuće dočekao nas je branitelj Mario Škegro da podijeli s nama tek dio tužne ratne istine – svoje svjedočanstvo koje ni sad nakon tridesetak godina ne može ispričati bez da mu glas zadrhti. Slušali smo ga u tišini, ni disanje se nije čulo. Devetero mrtvih u ovoj kući u tom danu, a jedan od preživjelih javio mu se nedavno, nakon 28 godina traženja.

Nuštar. “Spaljen i razrušen do temelja, no nikad nije pao.”, govori nam jedan od hodočasnika, koji je sudjelovao u borbi.

U prostoriji općine netko je zbog nas cijelu noć ostao budan da nam sad otvori vrata ugrijane sale i natoči vruću kavu. Da, tako je to. Gledam ljude oko sebe. Mnogi su stariji i nisu planinari navikli na ovakve napore, no nitko se ne žali da mu je teško, hladno ili da ga bole noge. Zadivljeno to zapažanje dijelim s mlađom djevojkom pored sebe. “Da, to je moć vjere!”, odgovara mi s osmjehom.

5:00 U Bogdanovcima ulazimo u spomen sobu. Svako lice na zidu ima ime, prezime, godinu rođenja i datum smrti. Uf, jeza se osjeća u ovom prostoru. Toliko mladih života je prekinuto, a mogli su još toliko toga… Tomislav Merčep je na jednoj slici.

Evo još dobrih ljudi koji nas u ovo gluho doba primaju u zajedničke prostore i toče vrući čaj da zagrijemo ipak promrzle ruke. Da imamo pauzu na otvorenom brzo bismo krenuli dalje, no ovako baš smo se zavalili u mekane stolce, a oči se sklapaju, još 7 km.

32 godine prošle su od pada Vukovara, koji se 87 dana branio u preteškim uvjetima, a uslijedili su još teži dani stradanja i kršenja svih mogućih sporazuma o tretiranju zarobljenika i ljudskim pravima.

Sviće zora iznad Vukovara. S ceste skrećemo u polje na trenutno smrznuti Kukuruzni put. Rastao je ovdje visoki kukuruz 1991. i pružao kakvu-takvu zaštitu i šansu našim ljudima za izlaz iz grada te bio jedini način za dostavu humanitarne pomoći u opkoljeni grad iscrpljenim, gladnim, ranjenim i bolesnim ljudima.

7: 40 Palimo svijeće ispred vukovarske bolnice. Jučer je odavde krenula kolona sjećanja, a danas nema službenog programa. Idemo prema crkvi Sv. Filipa i Jakova, gdje će biti misno slavlje u 9 h.

Jučer je u koloni sjećanja ovuda, ulicom Dr. Franje Tuđmana, prošlo više od 150 000 ljudi.

Želja mi je popeti se na Vodotoranj. Od 1968. g. to je spremnik za vodu visok 50 m. U Domovinskom ratu su ga oštetili projektili srpske vojske i postao je simbol stradanja i otpora. Popele smo se liftom, prijateljica i ja, i kratko uživale u pogledu na široki Dunav, Vukovar i ravnicu. Kratko jer slavonska zima je nešto posebno – prodire do kostiju posebno brzo.

Vukovar – simbol borbe i poraza, mjesto tuge i ponosa.

Hvala organizatoru Bratovštini Marijanski zavjet za Domovinu. Bila mi je čast sudjelovati u ovoj dvodnevnoj hodnji i nadam se da se nikad neće zaboraviti.