8:00 Stojimo ispred postavljene planinarske karte na velikom panou ispred restorana Klet Poljanica nas osmero koliko nas se okupilo iz redova PD Sokol Zagreb. “Kamo ćemo?”, pita Goran, on dobro poznaje isprepletene puteljke Samoborskog gorja. “Ja bih uskoro htjela popiti kavu, a kasnije negdje na ručak.” – “Kava na Oštrcu, a ručak na Japetiću.”, usvojen je Bibin redoslijed nakon kratke rasprave.
Razgovori teku glatko, kao i kretanje uzbrdo. Davor se vratio iz Japana, s kaldere aktivnog vulkana Fuji, dočekao izlazak sunca na vrhu i tako “postao Japanac” ili najbliže tome. Mene još drži sjećanje na Ararat, a i novi planovi se valjaju. Dan je tipičan jesenji, vlažno lišće pod nogama prigušeno šušti, oblaci dekoriraju nebesko plavetnilo, kiše bi moglo biti i ne biti.
Vrh Rancerje (748 m) je livada s pogledom, prikladna za izležavanje i dijeljenje kolača za sunčanog suhog dana kakav danas nije. Dobro će nas ugrijati uspon na Oštrc i otvoriti apetit.
10:00 U planinarskom dom Željezničar Eni vadi štrudlu od sira, a Andrea ustaje i pita: “Što ćete popiti?”, i život je lijep! Samo će oštrčka gibanica ostati netaknuta, dizano tijesto punjeno redom rogača zatim maka i oraha, za neke druge goste ovog gostoljubivog tradicionalnog planinarskog doma.
Možda najljepši dio staze zbog otvorenih pogleda.
11:25 Ulazimo u ostatke grada Lipovca neki na dvije noge, neki četveronoške jer jako je strmo i sklisko. Posjed je Bela IV. darovao Ivanu Okićkom, nakon što se proslavio obranom od Mongola, da na brijegu sagradi obrambenu utvrdu za obranu od mogućih budućih osvajača. Mi nismo osvajaći vrhova, mi smo tek gosti… Mi smo tu u prolazu… Gladni. Sad su to strogo kulinarski razgovori, a imamo i kuhara Igora. Od sada sama radim tijesto za tortilje.
Srećemo markacistice s tečaja, kistovi i kantice u rukama. “Kako ide, kolegice?”, pita Goran, naš markacist. “Ide. Danas smo na terenu jer će sutra biti kiša, a sutra ćemo učiti o ovome što danas radimo.” Pitaju nas iz kojeg smo društva. “Sokol Zagreb”. – “Čuli smo da se društvo raspalo!” – “I mi smo to čuli, ali nije istina. Vidite da smo ovdje!”
13:30 Na Japetiću je gužva. U domu nema mjesta, a na terasi smo zauzeli posljednji stol. Moje grah varivo je ukusno, a vidim po tišini za stolom da je dinstano zelje i restani krumpir s krvavicom ili s domaćim kobasicama, također, zadovoljilo zahtjevne okusne pupoljke. Kad smo podigli oči s tanjura primijetili smo da se spuštaju jedan po jedan paraglajder u tandem letovima. “Kad uspiješ poletjeti odlično je. Stvarno dobar osjećaj, baš kao da letiš. Jednom nismo uspjeli i pali smo k’o kruške s 3-4 m visine.”, prisjeća se Jasna.
Zahladilo je, idemo prema piramidi. Željezna konstrukcija visoka 12 m premještena je s vrha Medvednice kad je tamo sagrađen toranj. Nadvila se gusta magla. Vidimo jedino obitelj koja se upravo popela i pokušava se slikati. “Dajte da vas ja uslikam, da ste svi na slici!”, nudim se da dobijem isto od njih.
Zaokružit ćemo šetnju samoborskim bregima preko vrha Stražnik (708 m), a pored Maričkinog mlina i spomenika veseloj, marljivoj mlinarici, koja je rano ostala bez muža te sama odgojila četiri sina. Svaki od njih oženio se djevojkom imena Mara. Nasuprot mlina, koji je sada lovačka kuća, slijeva se slap Sopotnjak.
17:30 Romantičan Samobor u večernjem ruhu zove na kremšnite i kesten pire. “Samoborci piju vino z lonci, Samoborke piju z demižonke“, vrti mi se u glavi, a konobari u ovom restoranu nose samo kremšnite, nijednu čašu vina ne vidim. Gdje je pjesma o kremšnitama?
Zadovoljni smo današnjim danom i idemo dalje. Netko poznaje Hvar, netko hvarske planinarske staze. Treba nam još smještaj. Planovi se kuju, ideje se zaokružuju, a zima na otocima nam se smiješi.
P.S. Kestena u šumi više nema. Pojeli su ih veprovi. Pokupili ljudi.
AvanturAna 