Kumrovec – Cesargradska gora (511m) – dvorac Veliki Tabor

29/10/2023

“V jutro dišeče gda bregi su spali, a mesec još zajti ni štel” sjeli smo u auto u Zagrebu i krenuli prema Kumrovcu kao i bezbroj puta do sad jer to je mjesto gdje sam odrasla, no danas ne idemo k mami na ručak nego vodimo prijatelje u obilazak kraja.

Prva stanica je Zelenjak. Kotlina između Risvičke i Cesargradske gore, kojom teće Sutla i dijeli nas od Slovenije, dom je spomeniku hrvatskoj himni još od 1935.g. kad je Družba “Braća Hrvatskog Zmaja” dala podići obelisk visok 13.5 metara.

Za zagrijavanje biram 20 minutni uspon na Risvičku goru poučnom,  još rosnom, stazom do  kapele Majke Božje Snježne iz 16.st. Spustivši se istim putem mogli smo sjesti u restoran kod Venteka, no sve potrebno imamo u našem mini-baru tj.prtljažniku:  kratko i slatko (više vrsta), još vruću kavu i tople zapečene palačinke sa sirom – rano sam danas ustala. 🙂 Tu su drveni stolovi i klupe postavljeni za ovakve potrebe.

Primamljivu stazu “kroz krošnje” iskoristit ćemo za prilaz Cesargradskoj gori. Kratka i slatka drvena staza ima lift, pa njome mogu proći i invalidi u kolicima. Mene veseli dodirnuti stablo hrvatske perunike…..

Planinarska staza kroz šumu je gusto markirana, šuškava i blaga prema nama, tek povremeno blatnjava. Planinarska kuća Cesargrad (464m) nedjeljom je otvorena i tu se može popiti piće. Dosta se planinara odlučilo za ovaj kratki uspon danas, cca 1 sat. S vidikovca gledamo ruševine Kunšpergrada na slovenskoj strani i dolinu rijeke Sutle. “Evo, gore desno je Cesargrad. Gore idemo!”, pokazujem Darku i Jasminki iz Rijeke, a ni Sandra iz Zagreba još tu nije bila iako smo bezbroj alpskih i velebitski vrhova prošle zajedno s pd Sokol Zagreb.

Cesargrad su sagradili Templari, viteški red koji je osnovan 1119.g. da bi štitio hodočasnike na putu prema Isusovom grobu u Svetoj zemlji. Ulaz u dvor uvijek mi je uzbudljiv i mističan makar od njega ostale tek naznake prostora kojima su šetali Erdodyjevi dok utvrdu nisu spalili seljaci u jeku seljačke bune 1573. g. Kasnije je dvore obnovila Barbara Celjska, udovica bana Erdodyja, poznata kao Crna grofica.

Za sam vrh Cesargradske gore imena Japica (511m) vraćamo se do doma i polegnutom širokom stazom, za 20min ćemo biti na Japici. “Dođite vidjeti zelenu pupavku!”, zove nas Sandra. To je jedna od najotrovnijih gljiva na svijetu, a slična sunčanicama u mojoj platnenoj torbi.

Pri spuštanju još smo jedan otrov sreli, ovaj put u obliku male riđovke na makadamskom putu.

Ležerni smo danas, ali vrijeme svejedno prolazi i glad svejedno dolazi. Idemo autom u Kumrovec na dogovoreni ručak unutar prvog etno sela u Hrvatskoj u gostionicu “Kod starog”. Dok nam pripremaju zagorsku juhu i Titove štrukle ulazimo u prošlost, u muzej na otvorenom – u selo kakvo je nekad bilo. U jednoj kućici je prikaz zagorske svadbe, u dugoj priprema kruha, u trećoj izrada drvenih igračaka. U staji su zaprežna kola, ali i vatrogasna, uostalom, dođite vidjeti sami! Popnite se ljestvama na tavan da vidite ima li sijena i zavirite u vinski podrum da vidite jesu li bačve pune ili prazne. Mogu osjetiti miris još toplog mlijeka i macu koja mi se uvija oko nogu… Baka odlazi s posudom svježe pomuzenog mlijeka prema kući, dedu ne vidim od hrpe sijena koje donosi kravicama, ruke su mi pune toplih jaja, pazim da mi koje ne ispadne…

Jesu li se ti krovovi i nekad ovako radili?”, vraća me Darko u sadašnjost dok stojimo ispred slamom pokrivene kućice. – “Od blata je zbita i škopom pokrita, ne moreš prav znati jel hiža ili klet. Nju muški su žuli prinesli na svet za onda dok Zagorec bil je još kmet.”, odgovaram potvrdno.

Centralna kuća je rodna kuća Josipa Broza Tita, a  gostionica Kod Starog, zapravo nosi njegovo ime – njegov nadimak.

Na podmetaču za objed su stihovi Kumrovečkog pjesnika Drage Ulama (1936-2011), meni topli kao i ovi štrukli.

Našli smo se Dve flaše – Dve čaše – Dva lagviča – Dva ftiča – Dva trliča – Našli smo se – Dve pipe – Dva oka – Dva smo, to je – Ona reč topla.

Do Velikog Tabora  je 15 min autom. Nalazi se na brdašcu Grešne gorice. E, ovo je drugi svijet, svijet vlastelina, svijet plemenitaša, svijet Ratkaja. Velike sobe, metar debeli zidovi, kamini kakvi ne bi stali niti u jednu kumrovečku hižu. Tu je i soba sa spravama za mučenje. Žalim što sam ponovo vidjela taj stolac sa šiljcima.

Gotovo dva stoljeća  ovdje je živjela plemićka obitelj Ratkaj, zatim poznati slikar Oton Iveković, a sagradio ju je grof Celjski sredinom 15.st. za kojeg je vezana legenda o nesretnoj ljubavi njegovog sina Fridrika II i niže plemkinje Veronike Desinićke. Nesretna je to ljubav bila jer otac nije mladu Veroniku smatrao dostojnom svog sina. Tajno su se vjenčali, pobjegli i imali troje djece, no otac je ulovio najprije sina i držao ga 4 godine zatočenog u jednoj od kula ovog dvorca, a potom je uhvatio Veroniku i optužio je da je vještica. Sud ju je oslobodio, ali on ju je svejedno dao ubiti.

U tom ozračju, a kao posljednji gosti u dijelu dvorca bez rasvjete tapkamo u polumraku labirinta hodnika i škripavih drvenih stepeništa tražeći izlaz dok noć polako obavija ovaj, inače, bajkovit dvorac. Brrrr… Za noć vještica ovdje će biti premijera predstave Črna noć o Veronikinoj sudbini u izvedbi Boss teatra.

Ako duh Veronike obitava unutar zidina, kao što kažu, nadam se da će to mirno prihvatiti.