Sveta Gera (1178 m) ili Na ručak kod Gospodične

22/10/2023

Sveta Gera je zaštitnica poljskih radova, udovica, prenoćišta i putnika, a vrh Sv. Gera je najviši vrh Žumberačke gore te cijele sjeverozapadne Hrvatske. Nalazi se na granici sa Slovenijom. Je li to linija koja spaja ili razdvaja teško je reći. Jednako je i sa zastavama, npr. zastavama društva. Koliko povezuju ljude unutar društva, toliko ih i udaljuju od drugih društava.

7:00 Krećemo iz Zagreba. Vožnja do Vodica, koje su blizu poznatijih Sošica, omogućila nam je sat i pola vremena za ugodne razgovore. Bezbroj zavoja, koje treba savladati, samo je za strpljive vozačice, a mi srećom imamo baš takvu – Lili. Vidjevši s ceste simpatičnu drvenu kućicu OPG i portugizac za degustaciju – stale smo. Što drugo?!

Pokušale smo posjetiti Žumberački uskočki muzej, no bio je zatvoren.

U 15. st. Turci su opustošili i spalili Žumberak, a Austrougarska vlast potaknula je doseljavanje Uskoka iz BiH, Cetinjske krajine i Senja. Oni su sa sobom donijeli svoju vjeru Grkokatoličku. Grkokatolička vjera priznaje Papu kao poglavara, a svećenici se mogu se ženiti.

Odmah iznad muzeja je naš prvi vrh danas. Zove se Stojdraga (510 mnv), a tu je i mala grkokatolička crkva.

10:15 Uspon tj. šetnju započinjemo kod planinarske kuće Vodice, koja je danas otvorena jer je tu prenoćila grupa planinara. Šumska staza je vlažna od jučerašnje kiše, krošnje su još uvijek zelene, a ptičice vesele. Negdje u toj šumi raste najravnija bukva Europe – “Kraljica bukva”. Pogledom tražim kesten. Za sad nema ni prepoznatljive crvene krošnje, ni bockavih košuljica na tlu.

Najljepše su mi breze. Zlaćane od sunca. Ustreptale od vjetra. Krhke i žilave.

Ovo je cretna breza – ugrožena vrsta u Hrvatskoj, a raste samo u okolici Samobora i na području Banije. Listovi su joj jestivi i ljekoviti, a iz stabla se u proljeće može vaditi sok za piće ili zaslađivanje. Na portalu Atma kažu da predstavlja nove početke, obnovu i pročišćavanje trenutne situacije. Može odbaciti svoju koru, baš kao što zmija odbacuje svoju kožu. “Ako ste se zagledali u brezu znači da je vrijeme za ponovno samootkrivanje!”, kažu.

Zaljubit ću se, odlučih iznenada. Jesen je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na proljeća.
– Đ. Balašević

Mogle bismo kraćim putem do vrha Sveta Gera, no naš plan je najprije na ručak u planinarski dom kod Gospodične. Dva puta smo prošle pored table “Državna granica” i sjele u tradicionalno uređen slovenski dom. Na hrvatskoj strani nema ni doma ni hrane.

Grah varivo, juha od gljiva i hajdinski žganci s toplim čvarcima bili su izvrsni, a za ostalo ne garantiramo jer nismo probale. Štrudlu od borovnice sa šlagom nisam stigla uslikati – toliko je primamljiva bila. Teško je sad krenuti, a čeka nas sat vremena uspona do vrha.

15:15 Državna granica tj. makadamska cesta prolazi sredinom proplanka. Na slovenskoj strani je rimokatolička crkva Sv. Jere, a na hrvatskoj grkokatolička crkva Sv. Ilije Proroka. Slovenski naziv vrha je Trdinov i obilježen je smjerokazom, a hrvatski (Sveta Gera) je na drugoj strani obilježen visokom geodetskom piramidom. Moglo je to i jednostavnije, uglavnom slikamo se na oba!

Bila sam ovdje po snijegu 27. 12. 2020. s brojnom ekipom u vrijeme covida, kad je bilo zabranjeno bez propusnice prelaziti čak i granicu županije, a mi smo prešli najprije iz naše zagrebačke u Karlovačku županiju (sam vrh je u Karlovačkoj ž.), a onda i stali nogom na slovensko tlo. Da, granice…

Prolazimo proplankom makadamskom cestom i spuštamo se na drugu stranu. Propadamo u meku, duboku travu, sunce se povuklo već davno, a bijela smart klupa instalirana je na rubu šume na livadi baš nepotrebno… Slijeva gledamo Medvednicu, neki vide i toranj, a zdesna se nazire div koji spava – Klek.

Simpatični Slovenci na motorima zaustavljaju se kraj nas, pitaju kamo idemo. “Vraćamo se u Vodice.” – “Daleko je to. Puno još imate.” – “Hoćete nas povesti?”, pitanje mi je samo izletjelo. “Može, naravno!”, smiju se veselo blatnjavi od glave do pete. “Ima nas 7, nije problem.” – “Ne, ne hvala, ne treba!” – “Onda drugi put!”